Uncategorized

Dobro jutro 3.10.

I s veselim kratkonogim Bagginsom odmah u pet, i potom sam, i prema mojoj Rosinanti koju okrenem prema čvorovima autoputa i obilaznica, ja s jutrom, uvijek, iz ulaza zgrade uvijek trčim.  Trčim pomalo smiješno, poput kakvog filmskog junaka starih romantiziranih filmova o Douglasu Baderu koji je prevrnuo šalicu Earl Greya, odbacio karte i trči u spitfire 1940. uz “The White Cliffs  of Dover” Vere Lynn braniti nebo od messerschmitta, onako dakle kako trče uobraženi i blistavi odlikaši koji osjećaju da čine nešto važno, šire, veće i koji čvrsto vjeruju u sebe, trenutak koji žive a nadaju se svakog tog trenutka jednom sjećati uz kamin, kad kalcij već izvjetri iz njihovih kostiju a oni budu sasvim sijedi i stari. Tako sam, valjda, duboko ustrojen. tako volim, ne znam drukčije. Negdje sam već krenuo, uskoro ću se čuti s Gordanom, nebo će se razbistriti i zaplaviti, ja ću krenuti po sastancima, zbornicama, možda na put, kao i svi mali i poduzetni, obični ljudi. Ali meni i nisu oni važni toliko, ja živim samo svoj dan, svoj film kakve smo kao dječaci, davno, gledali bez daha.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara