Svačije zjenice nose svoje boje i filtere što oduvijek, što od rane dobi a što baš danas ili upravo sad. Prije nekog kratkog vremena i u vožnji fotografirao sam prizor koji vidite, svi ga vidite drukčije a ja sam fotografiju obradio bliže onom kako ga moje oči vide i primjera radi. Tako i svaki prizor već u startu nama bude više ili manje blizak i drag ili baš odbojan, ja osobno na društvenm mrežama često objavim nas dvoje s čašom vina i tanjurima bakalara, rađe i spremljenog od naše strane nego u restoranu a to opet šalje poruku- gle, mi smo to sami radili i dobro nam je a manje poruku- gle, mi smo izašli iz kuće pa se provodimo i dobro nam je (to su sasvim različite poruke a koje mogu biti paralelne a i jesu). I tu nema greške, sve što vidimo, zapravo….nešto nam govori. I to nam godi ili ne. Sa svime što vidimo se identificiramo ili ne, kao i sa glazbom ili osobno i tko vidi ovaj dvorac iza visoke trave može ga taj prizor asocirati na svašta ali on će ga nečim dotaknuti i nešto će mu zapravo šapnuti. To što mu šapne taj prizor to će mu podsvjesno biti drago ili ne ali ima svoj sadržaj.
Isti radni dan s istim zadaćama i iskušenjima i rasporedom vidjet će netko kao muku, netko kao borbu a netko kao ugodnu i korisnu šetnju plodnom njivom svoga života. Pa i isti čovjek ovisno je li ga čeka poslijepodne u kojem se s nekim gleda mirno i zaljubljeno ili ispod oka, možda i ne gleda nikoga nego dapače pati zbog samoće, bijesa ili neke već neuzvraćenosti, svaka jagoda ima tisuću okusa, svakom drukčije i u njoj se zrcali baš sve što ta jagoda nije a opet ju dotiče. Lako je uz kamin biti dobri barba, bez njega isti je čovjek crni vitez koji prkosi vjetru iako obojica idu zamijeniti zimske gume u ljetne ili na sastanak ili sud ali se drukčije osjećaju ukupno. I dalje nešto.Netko tko vidi drugog kako ima ili uživa u nečem za čime sam žudi…ovo ga ispuni srećom, zavisti ili neodobravanjem, sve ovisi o karakteru. Malo tu možemo birati. Ono jedino što, ipak, možemo…a i zanimljivo je to je- kad nam se neka fotografija ili glazba osobito sviđa ili ne, zaigrati igru pitanja “zašto mi je ovo tako dobro/loše vidjeti”. Prvo jer je zabavno a drugo jer oslobađa na razne načine.
Dobro vam ovo, svakom njegovo, jutro. Budite u njima, kad već morate, viteštvo i Penelope, Xene ratnice i vestalke, budite one razbarušene kombinacije osjećaja iz pjesama Tereze Kesovije ili smjerne i podložne iz opusa Doris Dragović, neobuzdani teškometalci i mali don Padrini koji preprodaju karte za utakmice, slušajte Vltavu i zabacite glavu zaneseno i plemenito. Budite što vam treba, dakle što jeste. I tako se sve vidi na nama, i što i koliko i zašto jeste. Bećari i galebovi, samo dajte, i konzervativni očevi koji drže glavu uspravno kao Bismarck i gledaju odozgor ponosno i neodobravajuće, budite džepni Chopini i Paint it black koji se voze u malim Suzuki swift u ured osiguravajuće kuće i dopisuju se putem, budite….ah budite (parodični afekt). I što niste ali bi htjeli i što jeste ali bi drukčije, pa sve smo to mi. I što baš jeste pa vam je to baš ok…kao ja, naravno. Koliko god to nespektakularno bilo.
Dodaj komentar