Uncategorized

Dobro jutro 29.10.

Pred izmak noći izgleda grad poput scene starog filma s Alainom Delonom u kojem se malo govori i dugo putuje vlakom. Pristižu prvi prigradski autobusi, na terminalima raspoređuju se košare cvijeća za groblja, slanci redaju u male i pokretne staklene vitrine, promiču prve lažne Louis Vuitton torbice kakve nose mlade žene koje rade od šest, razmišlja se kako ranije otići s posla na groblja, o davno sahranjenim rukama se razmišlja koje su nas češljale kad se još činilo da ćemo postati glumice ili nogometaši, kiši, oni su dani kad se niti sasvim radi niti se odmara, pomalo rahli, grad je jedna velika i vlažna kocka svježeg kvasca u svojim uspomenama i sadašnjostima, lijep i sjetan, običan, blag. Pokisao.

I ja sam njegov tih svjedok, u svojim namjerama i mislima, koji iz svojih žestina uvijek i promatra druge, kao nekad davno kad sam tramvajem, po kiši,  odlazio u kino gledati  stare filmove s Alainom Delonom u kojim se malo govori i dugo putuje vlakom, kad sam još imao izderana koljena od oštrog kulira dječjeg igrališta kojeg dugo nema i poslije kina naručivao čašu mlijeka jer je Delon u filmu tako naručio.

Dobro vam ovo kišno jutro.

 

 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara