Danas nešto…nešto svakom bitno a o tome se i ne piše nego to pitanje ljude samo muči. Labuda sam fotografirao prekjučer tu blizu a zamislimo da je on naš, vaš, svačiji Ja izbrušen za uspjeh. Svi mi koji smo učili (prodavati znanje, automobile ili osiguranje, polagati ispite, saznavati informacije, bilo što) znamo ” kako se to radi”- držanje, čvrst stisak ruke, jasan glas, pogled u oči, usmjerenost stopala, ima toga..i da je jasno onom dubljem sloju mozga svakoga da smo mi alfa i da nema šale i da smo mi taj netko koga se baš takvog prizna i poštuje i to dok je još tu jer pred nikim mi takvi nemamo šta treperiti. Neki to imamo urođeno, netko to gradi pa se uvjeri da je takav a tada i bude takav i sve čisto i sve pod crtu. Prokletstvo je drugo.
Svi mi bi htjeli biti taj “netko koga se baš takvog prizna i poštuje i to dok je još tu jer…itd” ali da sve ovo i ne moramo biti. Znate kako stariji ljudi znaju jesti odbojno kao da hoće vidjeti da ih mi …priznajemo i volimo usprkos što jedu glasno i već kako. To i bude zato, ne mora toga niti biti svjestan taj stariji, on želi u sebi vidjeti ” jesam li ti i ovakav/ovakva to nešto”. Voljeli bi sjesti za klavir i da se publika ne razilazi satima zato jer sviramo tako sneno i ljepljivo virtuozno a ne jer imamo držanje i urokljiv pogled, voljeli bi da nas čitaju jer pišemo duboko i zagonetno a ne jer je svakoj tamburi jasno da smo netko tko zna pisati pa treba reći da “dobro pišemo”. Je li tako? Tako je, baš tako je.
Može li to biti? Pa…Beethovena su jednom iseljavali i on kaže ” mora li ovo tako biti..da, to mora tako biti”. Ali evo i jednog mogućeg, jednog kratkog odgovora jer morate se brijati ili taviti rumenilo i ići, evo vam jednog mogućeg, odgovora koji je toliko instant odgovor koliko je ova kava pod mojom rukom instant. Desnom rukom jer pišem lijevom..kao i svi razbarušeni mentalni virtuozi. Gle. Ako prodaješ mjesta za svoj koncert, ako ideš u bitku, ako ideš na plažu loviti cure- a ti se isprsi kao ovaj labud. I tada pali kombajn i žanji. A ako hoćeš riskirati, ako hoćeš da netko baš čita što pišeš, diše isprekidano jer ti ljubiš a ne kako se ljubi, ako hoćeš biti kod kuće dakle. Onda sviraj. I vjerojatno nikog neće biti, ili će netko biti. Ali samo sviraj, baš ti. I ako bude onda si stigao kući. Dogodi se i to, vjerujte bar meni, neovisno što se znam držati kao maršal Sovjetskog saveza. Naravno, ako treba onda malo umiješajte te magije kako se nešto radi i ne znači da morate jesti neuredno ili nešto. Ali znajte pravila- za publiku prsa van a gdje nije publika opusti priču i budi samo sadržaj.
Dobro vam jutro, labudovi i argonauti, dragi moji. Dobro vam jutro kockari što zalažete svoja schumannovska srca, dobro vam jutro kvartovski frajeri i neshvaćene plemenitašice, i darkerski pačići. Riskirajte. Jer i u istraživanju svemira i u baš svemu, morate malo i riskirati. Idemo sad, bradu gore naprijed.
Dodaj komentar