Noću ja spavam duboko i mirno kao razarač u bazi Plymouth, straža nad mirnim i oklopljenim morem razgovara tiho i sluša s malog prijemnika “There’ll Be Bluebirds Over The White Cliffs of Dover”, jutrom varioci idu u svoje daleke depadanse ali bokovi su kakvi su bili i jutro prije i spremni za novi dan. U njemu može biti različito, semafor nad igralištem može okretati svoje ploče s brojevima od pleksiglasa brže na lijevoj ili desnoj strani, pivo može biti prehladno ili ne, mogu i zakovice iskakati od pritiska ili se razviti zastava na vjetru tako da se učini kako me vječno sunce gleda kao da predaje štafetu za Dan mladosti u ranim sedamdesetim…sve je to manje važno.
Zato danas pišem, iako s prstohvatom sarkazma, bez moje karakteristične kardučijevske ekstaze posute prahom one olovne patine u izražavanju koja vas želi privući i šarmirati, moje drago čitateljstvo, jer želim naglasiti nešto. Koliko je god lijepo biti pjesnik života, umoran i lutajuć, zasjati onim pogledom kad filmska scena uspori i glazba pojača a grlo stegne…osnovno je imati ciljeve i snage, u sebi baš, i radosti u tome. I ljubavi, najviše, puno ljubavi. Dobar san, gromko buđenje i bradu gore. I ljubavi najviše, puno ljubavi.
I čitati, naravno, Dobro jutro, za taj dan.
Dodaj komentar