Uncategorized

Dobro jutro 27.9.

Nikome jednako i nikad isto, ne izlazi sunce, ta su svjetlucanja samo naša i samo jednom.  Nekad su te prve bjeline teške i vlažne slikane brzo, zidarskom žlicom i vapnom. Nekad od strasti izgarajuće na furniru paljene pirografije, nekad gorke od prvih nedostajanja  kao koštice badema, ali su samo naše. Nekad su naivna i lijepa kao slikarije s kartonskih kutija kineskih usnih harmonika i upaljača po koje smo nedjeljom rano hodali na sajam dugo, nasipom, uz Savu, kad smo bili djeca, ili uvodne scene starih westerna što pucketaju i preskaču u nekom davnom kinu nedaleko palače pravde,  iz mojih sjećanja kojeg više nema, kad su se kina zvala po planinama, i kojeg se ponekad sjetimo. Ali ono što znam, u svima si i ti, i kad si nismo znali niti imena niti lika, još kao nejasna želja koju se tek htjelo jednom željeti,  kad smo bili daleko.

 

 

 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara