Najveći uspjeh je svakome ako sebi ne zamjera ako mu je dobro, osobito jer je to nemoguće bez da i drugima ne zamjera isto jer drugi su dio naše slike nas. Velika je zabluda da time vladamo, to uopće nije tako. Ako nam je dobro u nama glas uvijek sikće – nemoj misliti da je ovo besplatno, ako je drugima dobro u nama se jedan glas izmijeni i ili zašuti ili nalazi razne mane i razloge tome što vidi i tek ako se od te bijede čovjek umori ili mu se, ali najdublje i ispod svijesti, učini nepravednom, tek tada mi počnemo i sebi i drugima dopuštati biti dobro, strah od kazne i jal su najbolji i nerazdvojni prijatelji ali opet, mi time ne vladamo jer žednom je teško uživati u prizoru kako se slonovi polijevaju vodom a dok im zavidi neće mu sudbina odšarafiti ventil dovoljno, da to je začarana ovisnost. U svemu tome još, sasvim je dobro i normalno da baš mi želimo na svadbi dohvatiti buket ili na utrci proći ciljem prvi. Ovo je najbolje dokazati u sportu.
E baš je Rocky Marciano, doslovno divljak per exellence, sasvim bio blag navijač svojih oponenata koje je pobjeđivao. Ali i ukupno i u svemu kapacitet biti realan više je navika onih koji su se probili u A ligu u bilo čemu i opet…pa njima je to i bilo lakše. I lakše je bilo Sinatri uživati kako plješću Elvisu, jer ipak je on Sinatra. Kako god okreneš, realan i otvoren stav nosi uspjeh u istoj mjeri u kojoj oduzima magiju ega tom uspjehu i mi smo uvijek na istom. Ali još jednom, malo mi tu biramo. Jedno ipak možemo, to jedno je bitno. Možemo zapaziti.
Osobno, ja zapazim ponekad da i nisam baš nešto posebno kolosalan lik a i da drugi s kojima se na tom putu guram da nisu baš toliko loši. Čim mi se to dogodi mene gurne u leđa jedna ruka i bude mi bolje…koliko mi se učini ili uistinu to bude sasvim svejedno, bude mi bolje. Čim, potom, pomislim da bi bilo nepravedno da me kocka ne počasti još kojim bonusom u utakmicama a opet me pola koraka vrati u natrag. I opet, ovim osjećajima ne vladam, oni se dogode. Stisneš zube i namrštiš se pa dobiješ po njima, stisneš zube i ne namrštiš se pa te počasti. I nema drugog puta i uzalud sve, jedino se isplati u bojevima života dati sve od sebe a sve drugo je štetno.
Zato su na našem putu jedini benefit znati voljeti i znati u tome uživati, čim se osjetimo žrtvom ili pobjednikom mi tonemo. Samo nam je zapažati tu tvrdoglavu budalu u sebi koja to ne shvaća i prihvaća pa će biti malo tiša.
Otvorimo dakle oči i ruke i hrabro u dan, sve u nadi da ćemo biti dovoljno izvan utakmice da ćemo moći u svojim utakmicama dati i primiti najviše. Dobro vam jutro, sustanari ove planete na kojoj ima dovoljno zraka za sve a mi se ponašamo poput davitelja.
Dodaj komentar