Ne igra se jutros pred zoru snažan vjetar uz Savu s lišćem. Ono se sklanja i razgrće jer prolazi u punoj, slijepoj snazi ulicama i nasipom, niti stremi niti se ljuti niti osvrće za ljudima što izvode pse, trkačima i prvim dostavnim vozilima subotnjeg jutra što će svanuti kojem i ne zna datuma. Niti uštapljen i netremičan mjesec namiguje, i ulična svjetla ne trepere, nema u prizoru molskih tonaliteta i zavjetrina, pjesnika i strasti, djevojaka, merkura ni neptuna, nema akvarela, tuge ni odstupnica, ničeg filigranskog niti okretnog, ničeg nestrpljivog, neispavanog niti razapetog. Samo svjetlo, razodjenuto i zdravo, stabilno i snažno, u svom nevidljivom zenitu, jednostavno poput bedrene kosti. Što ne pita niti dokazuje, koje jest.
Ustajte i živite, ne bolje nego znate niti lošije nego možete. Dobro vam jutro, hrabri ljudi.
Dodaj komentar