Dvije su se nepomirljive slike gurale laktovima jučer u stvarnosti neba i zemlje.
Nebo je jučer bilo more puno amsterdamskih klipera krcanih čajem, svilom i uljnim bojama, ponekad bi bljesnuo s kapetanskog mosta džepni Vacheron ili leća durbina, razvio je rujan, ponosan i gizdav, svoju flotu u sunčan dan.
A ja sam, iza prozora, krojio i pomicao putanje, planove, ucrtavao na planove napada polukružne oznake crvenim grafitom, upisivao poruke i telefonirao bakelitnim telefonom, kao da sam negdje u žitu Bjelorusije u kakvoj zemunici nad drvenim teškim stolom, i kao da se iz nje rastrčavaju mladići i razmataju žicu nadaleko, do brezovih šumaraka punih reaktivnih bacača i ukopanih tenkova koji čekaju moj znak, gdje sjede momci uz tihi zvuk harmonike i gutljaj toplog špirita.
Dodaj komentar