Dobro jutro 26.10.

Trčao sam jutros rano, od nedugo iza četiri  su promicale ugodno osvijetljene tihe krošnje stabala uz gradske vrtove. Grad je tada nevjerojatno tih, mlad i vitalan, sve se kretalo polako ali lijepo, bez težine, otpora ili napora, na kraju sam produžio korak u neki reminiscentni ali godinama primjeren finiš po pravilima kako me davno učio tada stari i veliki Milan Krajačić Cic ali koji bi ipak rijetko koje polustoljetno biće moglo pratiti. Gotovo sam ga vidio, apostola predratne škole HAŠK-ovog trčanja srednjih staza koji me toliko formirao ali me nije zadužio, sjetio se špalira u Maksimiru 1985. kad sam pobijedio u statusu mlade nade na jednom krosu i zadnjih par minuta i daleko ispred trčao s podignutim rukama beskrajno lak. Taj se osjećaj uvijek kroz život vraća, nema veze sa sportom više iako je on ostavio pumpu i cjevovode koju vrijeme i ne dotiče, on je nešto drugo i u svemu mi koristi kad se pojavi i prevlada. On se zasniva na odsutnosti onog što je Nietsche zvao duhom težine a Nazor opisao kao “po livadi cvjetnoj, pomaman nagal trk”, on je posve eteričan i bespolan, protočan oblik prednosti u kojem se ventili otvaraju i ništa u nama ne zapinje niti hukti nego samo plane i razmaše aluminijski motor. Pa je li misli, kretanja ili čega sasvim svejedno,  i pod vješalima se može biti u tom stanju i u svakom slavlju, ono ne sadrži tegleću supstancu nego kerozinsku, okretnu i školsku kao nastupi Jasche Heifetza. Bolje je biti nego htjeti, najgore se bojati. Ničega se ne treba bojati, treba samo biti.