Ah pa gledajte ritam tjedna. Slikovito i jezikom 1914-18, subota uvijek ima i razuzdanu notu “grenadiri idu u grad& šnaps i pjesma “. Nedjelja je udaljavanje u samopromatranje, zvuk žlice i tanjura juhe i poslije…poslije se u glavi uzima drveni kovčeg i putuje vlakom do maglenog ruba bjelogorične šume u koji se u ponedjeljak mora ući i napredovati..opet do petka. Jesam ja tu kadencu značajno nadvladao ali dio je ostao zauvijek, jednostavno taj zvuk zviždaljke ponedjeljka i njegove brezove ljestve i prvi druk moraju od nekud posuditi oštrinu, pa upravo od nedjeljnje, što svečane a što pripremajuće tišine i subotnje bezbrižnosti. Subotom pukovnija pije, nedjeljom se pričešćuje pa ruča i onda putuje i čeka noć. Eto, danas je nedjelja, ali kažem, nadišao sam ja to gotovo potpuno pa ipak smo mi cikličnom sklona vrsta. Ali kako sam nadišao?
Sviješću da je sve to, i više, tek film u kojem u zadnjem redu mi sjedimo i dio nas time oduzima energiju uvjerenju “da je sve tako blizu i neposredno”, veseljem da se vlada situacijom, spremnošću i opuštenom nadmoći na terenu kojoj ne nedostaje refleksa i znanja, i ipak, činjenicom da se ta lula koja se pali u ponedjeljak s jutrom, da se puši veselije i gladnije zbivanja.
Zato ne brinimo nikad, veselo i bodro budimo. U jednom geološkom sloju svjesni svojih iskustvenih korijena ali u onim dubljim svjesni cjelovitosti svemira i membra sumus corpori magni. I u onom najgornjem sloju zaigrani i vječno mladi, nesavladivi i gipki. I gladni, gladni života.
Dodaj komentar