Dobro jutro 24.10.

Od kad otvorim oči i skočim pa dok ih ne zatvorim, i kad spavam, uvijek je i u svemu taj sasvim tihi i blago osunčan travnjak,  i krtičnjaci su, koji se rasprostre u svemu i jest u svemu, gdje se trči brzo i snažno sa štopericom, izgori se svoja kocka šećera s prsima školski naprijed, na klupi su knjige i pecivo, ne postoji ništa što taj svijet može poraziti ili u njega ne stane a može biti potpuno nevidljiv. I sirov i pristojan, svjestan sebe kao kolonijalni časnik ili školovan boksač, taj travnjak se uvijek osjeća u prednosti, niti se čega boji niti kalkulira, zazire niti sumnja, a niti ne razumije, pa i ne treba mu razumjeti. Svi balkanski ratovi i Galicije, rupture i frakture, racije, gracije, stare nacije i akrobacije, sve se to čini s tog unutarnjeg mjesta nepotrebno i neozbiljno a ako je i neizbježno se hoda ili pada ali s istom samosvijesti u duhu tog travnjaka između  sveučilišne atletske staze i knjižnice, i to je sasvim mirna i savjesna, nepokretna točka u svemiru  i možda se uvelike može činiti autistična i nerazumljiva.  Svi ljudi koji su me formirali su bili duboko takvi, niti su galamili niti smo se posebno mazili, niti su se bojali, nisu jaukali i svi su..trčali u prvoj postavi. Što god sve to značilo.