Uncategorized

Dobro jutro, 24.1.2020.

dav

Uvijek sam odlazio na ovakva mjesta. Još od kad sam sa starim u rana jutra  razbijao nogama  led na zamrzlim  lokvama koji bi nastajao na putu uz Savu. Davno, u dobi kariranog kaputića sa dva velika dugmeta daleko prije nego sam krenuo u školu. Smišljao bi priče i poskakivao, htio sam proživjeti burno, opasno i romantično, htio sam ostaviti  za sobom stranice života pisane ugljenom, s mrljama od vina i reprodukcijama pirografija koje će prikazivati kozačke konjanjičke juriše i napoleonsku staru gardu, čitao sam Silasa Marnera, romana George Eliot, krio sam stari hrđav revolver nedaleko računalnog centra Srce uz Autoput bratstva i jedinstva za kojeg nitko nije znao i koji sam pronašao u močvari. I kopao sam bjesomučno tražeći ulaz u podzemni grad. Cigani su uz nasip skupljali travu s kolima i dizali me konju na leđa i smijali se, jeli smo krumpire pečene u pepelu, ja sam mislio da mi je svijet na dlanu. Koliko je vremena prošlo, uistinu, koliko se moglo se i ostvarilo, i još se tek ona glavnina treba ostvariti.. možda se ostvarilo manje i s manje Schillerovskog duha nego sam htio, možda u bušenim karticama iza računalnog centra nisam pronašao kod kojim se ulazi u bazu punu letećih tanjura. Ali uz sve ugovore s Končarom koje ću pregledati i sastanak o remontu vjetroelektrane ja ću Lovorku voditi na izlet u subotu na jedno mjesto uz napušten dvorac u ravnici  i isto ćemo piti tokajsko vino i sve je to neprekinut jedan hod života koji ne odustaje od svojih tvorničkih prvih postavki kako niti jedan drugi ne odustaje. Moj se, naš se, nikako ne umara.
Dobro vam jutro vi plamičci svojih prvih krijesova. Vi neumorni i lijepi ljudi nastali iz pepela što ćete se vratiti u pepeo i svojim trajanjem grijati svijet. I nove iskre strasti i mašte će iz nekog oblaka osjećati da ste bili, da ste sanjali i živjeli i hodali svojim nasipima uz rijeku prije njih.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara