U nekom snu ponekad, na prozoru su tihi krupno mrvljeni prizori boje akvamarina, safira i kamene soli, gotovo nabacani i lomljeni a na svoj način lijepi i duboki, meni odavno bliski. Dopire iz tame i kutija tužan i vrebajuć, upozoravajuć žamor bez duha i s malo riječi jezika koji i ne poznam, nevješto zatvara put na istok paleći uz put grmlje, gume i benzin.
U tom snu, prije zore, kad psoglave kacige napuštaju grad za ravnicama svojih puteva i iskušenja čuju se samo koraci i kako grmlje šišti u vlazi i dimu. Tu nama, dijete od kristala, ne treba živjeti i čekati noć. Nego gdje kosti pucaju od snage i radosti, gdje se govori glasno i ne spušta ni brade ni pogleda.
Dodaj komentar