Uncategorized

Dobro jutro 22.5.2019.

Fotografirao sam ovaj cvijet jučer rano na ogradi gradskih vrtova gdje ljudi u slobodno vrijeme sade poriluk i grašak. On cvjeta mimo svoje volje a ja mimo svoje volje cijelu noć dišem i probavljam večeru, čak i Bilbo koji me izveo da bi regulirao odnose svoje probave i zelenih površina. Sasvim je upitno koliko ovo pišem svojom nekom samosvojnom voljom jer u genskoj uputi imam sklonost ranom ustajanju a od mentalnih mogućnosti sam jednako tako više naslijedio nego nadogradio. Niskopodni moj Bilbo je neuhvatljiv drugim psima jer skreće u punom trku pod pravim kutem u maniri najčišće latinoameričke nogometne tradicije a u njemu je tisuću pasmina, običan je štroser, avlijaner i džukela ali taj mišung je opet spoj i legura za sebe koliko je i svaki nibelung ili ligurski mornar za sebe. Ukupno, manje smo krivi i manje zaslužni nego mislimo, i ako nismo dvometraši i ako jesmo, pa i prijeke naravi as well, neki prostor za manevar ipak imamo ali ovaj cvijet ne može biti gerber ili tulipan da ne izlazi iz teretane ni radnim danom niti vikendom.

U tom okviru svojih naslijednih zadanosti još su okvir pojačale okolnosti nicanja tog cvijeta i našeg poroda, ranih pogodnosti i trauma dok smo još bili mladunci i flanci, dobro, u nekoj dobi i ponešto smo ipak mogli i možemo ali ne koliko je vrijeme Maksima Gorkog htjelo i vjerovalo. Svjestan koliko se stvari događaju a ne kuju čovjek je shvatio i koliko je do stava, uistinu..tko očajava njemu se događa očaj a tko bjesomučno juriša taj bjesomučno pobjeđuje, gine i sve ostale pak manifestacije svog stava nosi i doživljava. Jedino što i taj temeljni stav nije tek neki “samo je do stava” pa mi i tu nismo sasvim in charge i kad ulazimo u kavez s gorilama nam savjet “samo se nemoj bojati” i nije previše od koristi. Tako je bezuspješno meni reći da zašutim koliko nekome šutljivom reći upravo obratno i što sad. Ali nešto ipak možemo i funkcija stvara organ a španjolski ne znamo ako ga nismo naučili pa da su nam sve bake i svi djedovi bili matadori i plesači tanga, flamenga i udaraju iz zemlje mrtvih kastanetama i nalijevaju se sangrijom- mi i učimo. Mi uistinu učimo i ako smo ustrajni možemo i naučiti puno i steći i vještine i sigurnost na klizaljkama makar ne bili svjetski prvaci ali uz trening i kuhano vino možemo jednom početi klizati sigurno kao osrednji morževi, čak i s cigaretom u zubima a i u ritmu glazbe ili unatrag pa i sasvim vješto. I to je ono što sigurno možemo.

Učimo, dakle, jer za to imamo vremena uvijek dovoljno i uz sve tvorničke postavke i rana iskustva, traume i dokolicu mi možemo još uvijek poprilično. Dobro vam jutro, tulipani i raskošne orhideje, dobro vam jutro vječiti diplomanti i veseli gimnazijalci, adepti tajnih znanja i webinarski oxfordski manageri, trećestupnjevski šahisti i sricatelji grčkog alfabeta, dobro vam jutro u (konačno) sunčani dan. Ipak se možemo i truditi, koliko god i zadani bili i sunce je tu a time i iskušenje plaža Jadrana. Učite jezike i crtanje, učite hodati plažom s uvučenim trbuhom ili bar idite na dijete koje vas od gordog vepra čine vižljastim mungosom. Ili bar kupite lažni Rolex da ispadne kako vam je svejedno koliko kila imate, mušketiri, ili već kako. Ali ima nade, da, dobro vam jutro, idemo! “Radimo na sebi” (odbojno zvuči, da), i učite jezike i prati kadu, učite se hodu lakonogih manekena, učite briškulu, učite i iz područja kojim se bavite, učite, učite, učite.

Dobro vam jutro.