Jučer sam fotografirao kako se sunce ukazuje nad posivjelom od jeseni travom, kroz maglu ono i ne izlazi nego ju progori naglo kao politar topljenog zlata i raširi se u svojoj svečanoj, neumoljivoj snazi. Sunce ne pita smije li izaći niti oklijeva, ono odabere prizor u kojem će se pojaviti u brokatu ili oklopu i izjaše, sve što zatekne pred sobom pokrene i razbudi svojim sporim i opojnim galopom.
Dobro vam jutro sunčevo konjaništvo, neka vam u bedrima stegne njegova opojna razuzdana sila, topot sunčeve svjetlosti što se kreće oko zemljane kugle i ispraća je u san pa budi opet u svoju svjetlost i kretanje. Izjahujte s njim za leđima i usnite kad vas njen plamteći templarski eskadron prestigne dok se opet ne pojavi i propne na vratima dana.
Dodaj komentar