Jedna tvrdo ukoričena povijest likovne umjetnosti bila je moja stalna slikovnica u ranom djetinjstvu, proživljavao sam neke te slike u tajnosti a osobito Sv. Sebastiana (Mantegna), to je herojski svetac- body guard cara Dioklecijana koji izdiše pod strijelama svjedočivši svoje uvjerenje i koji je u mom unutarnjem panteonu stajao uz bok Radi Končaru, drugom idealu suočenja s apeninskim (svakim) strojem za smaknuće.
Portret Lady Conyngham Sir Thomasa Lawrencea bila je moja tajna zamišljena ljubav….ali ukupni ideal bio je ipak stav prema smrti s bizantskih prikaza razapeća, Krist u konceptu koji zovemo Pantokrator i koji je smiren u supremaciji duha nad fizičkom patnjom. Ali koliko god se tim zadnjim već prije osnovne škole napajao kao simbolom snage uvijek je ostalo…
..ostala je neposredna i zvjerinja ovisnost o rezultatu. Jednom nogom poput žrtvenog goveda uz svu duhovnost i zrelost, jarost konkretnog ja udahnem čim se probudim i protegnem. Strast i ovisnost o tome da mi je čaša vode i da se borim dalje. Kao u ruskim bajkama Kaščej Besmrtni (inačica Prometeja) kome usprkos zabrani Ivan Carević pomogne tek gutljajem vode a on pokida lance kojima je vezan uz stijenu i odleti u vihoru. Ne, ja svako jutro, i danas kao i tada, izlazim iz kreveta pun gladi za pobjedom, ne sasvim pomiren od konkretnog nego bez daha i sjedeći na boku na imaginarnom tenku koji se sjuruje u dolinu a svi poklopci u njemu kloparaju i zveče.
Dobro vam jutro, moji suputnici. Prolaznici ove raskrsnice utjelovljene u par riječi koje sam sklepao za vas i otrčao u dan. Želim vam mir u ukupnom ali i da na kraju dana gledate za sobom onim pogledom kojim alpinisti gledaju put koji su, ipak, savladali.
Dodaj komentar