Uncategorized

DOBRO JUTRO 21.10.2020.

Da, nekad se i ne budim tek tako, budem kao mirni noćni let iz 70-ih kakvim DC-8 za Zagreb u kojem se čuje tiho sa zvučnika Domenico Modugno pa drijemaju komercijalisti u zgužvanim pepita odijelima i tek poneko pogleda na malu ručnu Doxu i digne obrvu, razgrne zavjesu na prozoru veličine tanjura i kaže da ovo dolje što svijetli mora biti da smo stigli. Ali ipak, uvijek budni ja dočeka pet sati oštrinom najgorih od pograničnih narednika i izviče se na moždane sinapse i zglobove da u čas sve stoji ispršeno i uspravno pa i onaj “Vanja nemoj jesti čips, udebljat ćeš se”. Mi smo…

Mi smo, svatko za sebe, čitav jedan bazen elektrolita prikopčan na nebeski svod i podzemne vode, jedan pun iskrenja životni akumulator kojim struje i tresu najrazličitije asocijacije, voltaže, jalove struje, pucketaju kratki spojevi i male implozije, a opet i ipak ima svoju osobnu i još čvorovitu jezgru. Neki gušći dio klupka. Pa i u samom središtu kuglicu, moja je sigurno od neke već zastarjele marke željeza. Traktorske namjene rekao bi .

Dobro vam jutro, pijte kavu i doručkujte kajzerice i putar kao dukat žut, evo iznose kazališni radnici kulise i drvene mačeve za radni dio dana, ispadaju im i psuju, dovikuju se i podbadaju, ali scena je uskoro tu. I stvarna je. Jer i nema ničeg osim stvarnosti.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara