U drugoj sobi s gramofona pjeva Gilbert Becaud, nepoznat dječak izrezuje škarama fotografije iz novina i lijepi ih u oveću bilježnicu sa crtama, kiša udara u prozor u nepoznatom predgrađu i u daljini zvuk prolazećeg vlaka prekriva lavež pasa. Sva se vremena i prizori okreću i preslaguju u plastičnom crvenom kaleidoskopu, ja ih gledam, razumijem ili umišljam tako, oni mene, žele da ih opišem, zaustavim ili ohrabrim, nosim razbuđen dar koji nisam tražio u ovoj dugoj školskoj priredbi koja je pošla krivo i osvrćem se jer to u auli s niskim stropom jedini to primjećujem, čuje se himna, lica se mijenjaju, otiču, postaju hladna ili razjarena, uplašena, ne pripadam tu.
Jutrom me zapljusne val tihe životne hrabrosti i umije. Probijam se kroz ljude koji dolaze, koji odlaze, koji traju, uvijek iznova. Oni se udvaraju, bjesne, lažu si i umišljaju, vjeruju namjerno u sasvim sulude istine i kruže praznim tvorničkim halama u kojima su čekali ići na more, tri sata poslijepodne, na paprikaš ili se ubijali strojnicama i šipkama. Ne vide da opet hoće, stare, preuzima ih zima, vjetar udara školskim prozorom i otpadaju krhotine kita na parket, viču i ne čuju se ljudi mog vremena.
A mene čuva snop svjetlovodnih živaca tankih kao one bijele niti koje smo izrezivali iz govedine na školskim izletima da bi mogli progutati zalogaj I staklenka krvi gušće nego imaju uplašeni ljudi , koju mi je netko krišom ulio u tjeme staklenom trakturom negdje prije sam dobio startni broj na leđa. I čekam što će sve biti sasvim spreman.
Dodaj komentar