Ova je fotografija novogodišnjeg jutra i s jezera iskrene i tihe ali žive introvercije, u takvom stanju počinjem svaki dan pa, evo, i godinu (allegro non molto). Radni je dan, na neki način, pa neka gušća krv i benzin infuziraju nakon svanuća ali ne previše a i ne treba previše. A i dugo nisam sreo u toj šumi opasnost da bi nakostriješila krzno ili mi ubrzala, prekinula, poremetila dah. Nakupilo se i mojih godina i ožiljaka, iskusnija je to kadenca i tvrđe salo na meni kao meti i puno sačme koja je probijala pa ostala ali nije ušla dovoljno duboko. Jutro je, četvrtak je, zrak je oštar i zdrav za početke i nastavke u ekstrovertnom sektoru jedne sasvim žive ali staložene ukupnosti.
Vama, kćeri i sinovi iste šume, želim jednako. Trijezno povlačite svoje kazališne drvene mačeve, povezani su svi nitima. Kako ga spustite na leđa progonjenih a drugi se već obruši na vaša, kako prolijete mlijeko tako razbudite ptice koje opet privuku lovočuvara a on je opet tu da namiri svoj košmar a novi mu se već sprema u nekoj kockarnici ili kod novčara i tako u nedogled kako svijet funkcionira. Povlačite ih kad bljesne da treba, ne trčeći u krug nego jednom i in medias res da ne krvari srce problema previše ali i da se vidi dovoljno pa odustane devet od deset kadeta što su vas zaskočili a samo jedan padne i ne dirajte najmlađeg. Mudro dakle i prema sebi i drugima u ovo vremena što je ostalo dok nas ne prevali život u snijeg i ne učini sjenom labuda.
Dobro vam jutro, neka se nastavi život. Što nosi tajne i stihove baš za svakoga od nas.
Dodaj komentar