Uncategorized

Dobro jutro, 19. 2. 2020.

Sasvim intimno. Noćas sam opet i nakon par mjeseci sanjao svoj uvijek  isti, za mene neopisivo obnavljajući, veliki san. Kroz napuštenu donju stanicu žičare penjem se u susret vrhu  Zagrebačke gore misleći da sam opet 23 i da je rat ( ja znam da nisam ali mislim da me nešto vratilo da još jednom budem) i vrlo brzo skrenem pod zemlju kroz jedan više kilometarski tunel  gdje su ogromne zemljane pećine sa sedam dvorana. U ključnoj je jedna  strana te dvorane nešto između ogromnih drveno zemljanih orgulja, knjižnice, regala i nastambi ptica. Drvene cijevi orgulja a između njih knjige, police sa posudama, ptice žive i prelijeću od jedne do druge police, izviruje korijenje, shvatim da je to zapravo korijenje ogromnog drveta visine oko sedamdeset metara ( ja vidim korijenje a deblo je gore, izbija na zemlju) , glazba je drevna i podsjeća na sakralnu glazbu  5 stoljeća, sve i govori, ptice više govore nego pjevaju ali nije taj zvuk kakofoničan nego smislen. Ispod svega je izvor. I tu boravim i osjećam da me ta instalacija puni i smiruje, da mi diže neovisnost od svijeta ali i sklonost ukupnog svijeta, budem sasvim nabijen mirom. I izlazim u prizor sličan ovom na fotografiji. U izlazak sunca sa vrlo zlatnom svjetlošću.
Eto, uzurpirao sam svoju kolumnu za svoj san koji se ponavlja ponekad. A vama dobro jutro, hvala na strpljenju i svako dobro. Dobro jutro.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara