U prvom satu nakon buđenja ja i ne razmišljam, samo pamtim misli što se same odmataju. Budu one slične monotematičnoj ornamentici barokne glazbe što ucrtava i brzo i uporno a vješto u drvo matricu djelovanja za taj dan. Čini to živahna ruka koja pozna niti javora, na kraju i prije svitanja ona ih lakira i ode.
Kad svane ja ne razumijem više jezik ptica, ostanu pod prstima osnovni žljebovi i mali vagon vrelog i suhog koksa što ga je šinama dopremila grupa grubih dječaka i prevrnula na izlazu iz rudnika, da mi se nađe do slijedećeg jutra.
Dodaj komentar