Noć je, moji prijatelji, fotografija je stara već malo manje od godinu i predstavlja tek slikovni i simbolički zahtjev mojim paučinastim unutarnjim netopirima ” partez avant l’aube “(odlazite prije zore). Čovjek je izvorno nježno biće. Nemojte nikad povjerovati drukčije… ne jer je tako nego jer drukčije ne bi imalo smisla.
A ima ih, netopira, ja ih pustim da se noću ispušu i rasporede oko mene u brojnim temama i impresijama premekim i prenespremnim za dnevni trg Carlo Alberta, to je onaj trg gdje je gordi Nietsche kolaborirao obuhvativši oko vrata konja koji je bio tučen od svog vlasnika, to je onaj Nietsche koji finalno svoja Wahnzettel (Pisma ludila) potpisuje s Dyonis ali i “der Gekreuzigte” što znači “Raspeti”, da, noću homo spiritualis živi svoj dio binarnosti naspram dnevnog i zadanog homo barbaricusa.
I nemojte htjeti ništa vratiti niti da stane, one negdašnje kolače i ringišpile ne možemo opet doživjeti kao prvi put, pjesme na zadnjim stranicama udžbenika i boli i zime što su nas tesali, duge samoće i tišine i neispunjenosti. Niti komade sreće koje smo grizli iz ruke, iz trka kao u vrtu naranču.
Petak je, smjene su zadnje ljetnih ferija i knjige koje čitaju po plažama dionici brucoškog uzrasta idu zadnjim koricama, Salingeri, Šimići , Lorce i Miljkovići. Polako će se vraćati u gradove ljudi i čuti će se sve ranije i češće kako liftovi po neboderima uz Savu spuštaju ljude da idu na posao kao male olovne vojnike… prolazi polako ljeto, uskoro će i početi žutjeti lišće.
Dobro vam jutro, mili. Neka vas prati moj beskoristan blagoslov. Beskoristan ali pa što.
Dodaj komentar