Kolumne Uncategorized

Dobro jutro, 18.12.

Na stropu su lifta u zgradi  postavili ogledalo i mi koji se vozimo možemo vidjeti sebe nakon posla, provoda ili šetnje, odozgor i kako nas vide značajno viši ljudi od nas, stropni pauci, ptice, sateliti, zvijezde, institucije i ukupno sve što iz visina motri na stanare naseljenih i vidljivih prostranstava svijeta u koje, nadam se do zadnjeg, spadaju čitatelji Odjeka osim kad i ako imaju sumračna stanja u kojima pomisle da oni spadaju u to gore a što je spoznajno zdravo ako nije prečesto i preozbiljno.

Već iz ove visine mi izgubimo dio svoje karizme i monumentalnosti, dovoljno je popeti se odrazom, ljestvama ili kamerom metar pa da se kradljivac bicikla, akademik, francuski pukovnik i vi osobno učinite vrlo slični, obični, zamjenjivi ili na drugi način neosobni, bili proćelavi ili ne sve je to tu negdje i vrpolji se ili zuri, nezamjetna je vodilja ovog teksta teza kako je značajno iskušenje za svakoga ako mu se učini da ima razloga drugoga vidjeti sa makar sasvim umjerene visine. To se, naravno često i događa nama ljudima i mi se lako uzvisimo, možda najprimjetnije kad se osjetimo ponizni ali i s drugih, mnogih, razloga i platformi i mogućnosti koje život pruža, mi druge stalno zavodimo time da se oni osjete viši. A to je lakše nekoga uvjeriti što je taj slabiji, nacisti su uvjerili Nijemce da su viša rasa upravo u doba velike krize i pod dojmom poraza, s uličnim kriminalcima je prvo pravilo svakom pravniku da mu govoriš ti, a on tebi vi, drukčije će on misliti da si mu podložan i skinut će ti sat na drugom susretu. Sad smo naučili da mi drugima nametnemo svojim ugodnim i mirnim stavom ( tako i obratno) da se osjete u poziciji ovog ogledala na nastavnoj fotografiji i da oni, u poslu ili inače, povjeruju da su oni nama nešto u klasi totema ili okružnog šerifa a da smo mi tek planktoni koji im dosađuju. Je li to baš tako? Da, to je baš tako. Ali kako trče i gepardi i kljunaši i u ovome postoje nijanse i razlike a odlučna je jedna, tu duge noge ne pomažu koliko u trčanju, tu je drugo ključno. To drugo je navika.

Mi koji imamo nesreću da smo navikli na izuzetno mirna nedjeljna jutra u svojim godinama, ili upravo obratno, lakše narušimo principe ravnopravnosti u komunikaciji, prvi lakše stvore dojam da ih treba izbjegavati jer i nisu nešto a drugi da ih treba izbjegavati jer će ti se popeti na glavu, iza treće čaše ili ugovora, bilo čega mi nismo više tako zakopčani i počinjemo biti kakvi smo davno naučili biti. Naravno, iza pete čaše se sve to skupi u jednu kulminaciju i iza nje bude logično i dobro do jutra ili kasnije, mada problem ostaje.

Ne kvarite ljude. Niti sebe ne kvarite zbog drugih i smijte se svojim apsurdim i lakomislenim vrijednosnim sudovima, očekivanjima, navikama i doživljajima sebe i drugih. A ako baš morate biti blagi onda imajte bar zmiju u džepu ( to je biblijska preporuka golub/zmija) i opet se smijte, volite se, igrajte, i da, i naravno, čitajte Odjek. Pa vidite da je to poučno, kulturno, malo sladunjavo ali načelno sasvim jestivo štivo.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara