Uncategorized

Dobro jutro 17.10.

Posuda mojih dana je alkemijski lonac od lomljenog stakla bez dna što zarasta poput kože morskog  krakena na vitraju požnjanske staretinarnice Arona Perlmana, apeironski plamen u koji nije moguće gledati otvorenim očima niti dugo. Plamen što se vijao hapsburškim svijetom i hladio u močvarama baltičke ploče, dnevnik pisan rukom ukoričen čvrsto na polici, hladan pepeo i jedna iskra.

Poslije svega, mir teških klupa žumberačkih gostiona i izletišta, lijep i uporan, pogled beskrajno blag u oči safirno blage, tiha jutra kao ovo. I dani, da, što počinju kad nazove Gordana.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara