Kolumne Uncategorized

Dobro jutro 16.12.

Znao sam u svojim ranim studentskim danima posuditi u “Ogrizoviću” mala britanska izdanja drugorazrednih autora  koja su imala na koricama reprodukcije ovakvih herojskih i tajanstvenih prizora, mirisna na vlagu, o ljudima koji se bore s okolnostima povijesnih potresa, žarko zaljubljenim, vjetrovitim, romantičnim  i odlučnim. Sjedio bi kraj maksimirskog trećeg  jezera i spremao ispit iz Krivičnog prava, u stanci radio sklekove, pročitao poglavlje i opet tako iznova, nadlijetali su vojni helikopteri izuzetno nisko vraćajući se iz rata u Sloveniji i ja sam znao da me svi ti predstojeći događaji neće mimoići i da ću ući u oblak koji će me progutati ali da je jedino važno da u njima opstanem tako da me ne uplaše, izobliče i oduzmu mi biti lik iz jedne buduće drugorazredne ali meni važne, ako je moguće i što deblje, knjige koju ćemo moj život i ja napisati o meni. I za kakvu jedino znam kakav ja želim u toj knjizi biti, pa makar je nitko ne pročitao. Tih se dana sjećam tako da b se on mogao najtočnije naslikati ili kistom ili riječima ali s gotovo ni malo forme, on je u meni ukoričen kao prizor nevjerojatno snažan i to bi se više izgubio što bi više nešto tvrdio, nabrajao  ili crtao, ja sam ga pohranio potpuno vjerodostojno kao emocionalnu i nagonsku misaonu sliku.

Jučer na Žumberku sam se toga naglo sjetio uz peć slikanu davno, vjerojatno sa svjesnim utjecajem Klimta. Govorio sam dragoj ženi o bojama, nabojima i prizorima vremena  koje živimo, u kojem jesmo, o njoj, o nama što si sve jesmo,  slušao je i gledao pažljivo dok govori, meni jedinstveno razumljivo i blisko, trenutkom i ukupno, o istom. Mi smo ljudi svi, svak za sebe oblaci u kojem sužive i svjetlucaju, huče i grme bezbrojne naše uloge i utjecaji, stvarnosti i iskustva, budućnosti i tišine. Ono najosobnije i najvjerodostojnije, najpreciznje o nama, o njoj, o sebi, to je besmisleno objašnjavati, to je unutarnji dodir i prizor. Tako se prepoznajemo međusobno i razumijemo i pamtimo, tako se prepoznajemo, to jesmo a površina je tek obris našeg ukupnog bogatstva, svi mi, različito svjesni toga.

A vama sretno i ugodno ovo nedjeljno jutro, i vi ste oblaci i boje, rojevi riječi, htjenja i sjećanja, svatko na svoj jedinstven i beskrajan način, slikani kistom i riječima, glazbom i taktilno, budite se i živite. I čitajte Odjek, bar bi ja volio, ako vam postane pribježište jedne nepretenciozne komunikacije jer on ima svoja iskrenja, obraća se tako u trenutku kad ga spazite i nije ništa više.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara