Kad noć kojom počinje subota završava s kišom moje se misli i osjećaji osobito spontano izmiješaju prijateljski i opušteno. Budu kao putnici nekog ranog izletničkog vlaka koji su se naglo zbližili i zajedno prepričavaju svoje dogodovštine, pokazuju iz novčanika crno bijele fotografije, režu sir i luk na maramama i koricama knjiga i časte se kavom, kolačićima i rakijom. Već dugo nema u meni razmirica između glave i srca, stari su to ratnici što su skupa odrasli pa međusobno ratovali pa bili loši saveznici, potom prijatelji koji se vole ali slabo razumiju, sad su već toliko nalik da kad je jednom zagušljivo drugi otvori prozor bez da mu ovaj išta i kaže ili pomisli. Možda se zapitaju međusobno kad rješavaju rebuse i križaljke skandinavke ili pišu pisma ili putopise pa traže riječ koja će najbolje nešto odgonetnuti ili opisati sugestivno ili ambijentalno ili kad bi se jedan potukao drugi ga smiri, možda i kad kupuju auto vijećaju tako da jedan bolje razumije mehaniku a drugi bira boju i liniju. Velika je stvar odrasti, unutarnjih sukoba i njihove zavodljive magije nestane ali otvori se čitav svijet kojem nije mir prva osobina a kako sam mislio da će biti. Nego zanos kojem ne treba straha i tjeskobe koliko znatiželje i slobode.
Dobro vam ovo kišno jutro vi putnici svojih vlakova što tiho kloparaju kroz jutarnje sate, otvarajte prozore, naslonite se i gledajte kako promiču blizu grane javora. Pa naglo zatvorite oči, i neka vam lice dotiču kapi i mirisi, zvukovi i riječi što ih izmjenjuju nebo i zemlja na vašim dugim, vašim neprekinutim putovanjima.
Dodaj komentar