Uncategorized

Dobro jutro 16. 10.

Volim kad asfalt prije svitanja magnezijski bliješti kao leđa Urobora iz gnostičkog svijeta, po kojim hodam istodobno u natjecateljskom porivu a dijelom svjestan da tom kruženju ne pripadam sasvim nego ga živim i izvan njega, među zvijezdama i meteorima. Tada, prije jutra, sužive glasno dvije svjetlosti u harmoniji koju će pokušati zbuniti dan, jedna koja se uspinje na prste udahnuti dublje i druga koja se niti brine niti dokazuje.

Pa kad se razdani, isplovim kao omanji okretan i gizdav jedrenjak  pred Cartagenom, dijelom da udahnem dublje, dijelom jer sadim svoje jasenje. Nek dišu s one strane tišine, u svijetu gdje noću gradovi izgledaju poput krijesnica. I tu, gdje mi još trebaju škripavi i snažni.