Ja i nisam baš jako daleko putovao, osobito nisam turistički baš puno putovao. Moje su putanje bezbrojne, fluidne i frekventne ali unutar svijeta gdje me trebalo ili treba a to je sve unutar hapsburškog prostora pa do Soluna, Prilepa, Nikšića i Kosova i na drugu stranu đenoveškog i veroneškog, bavarskog, ukupno onog gdje sam se imao zašto predstaviti grgečom i gdje se snop mojih spremnosti, znanja i svojstava činio relevantnim, konačno u tom prostoru ja se osjećam gotovo podjednako dobro i u njemu se istodobno i odmaram i snalazim i radim, zapažam, pojavljujem i nestajem, u njemu ne nalazim otpora i gotovo mi je svejedno u kojoj od zadnjih dvjesto godina tog prostora bi se probudio a ja bi se u čas snašao među željezničkim prugama, skelama, žandarmerijskim patrolama i samostanima, među orijentalnim trgovcima i proricateljima budućnosti, skladištima i drugim sefirotima malih i velikih moći tromeđe mletačke, austrijske i turske povijesne gravitacijske zemljopisne uloge. Nikad se nisam vozio autobusom i slušao turističkog vodiča nikad nisam stajao u grupi koja je okidala fotoaparatima. Pa i oružje nisam nosio tako, u tom svijetu, nakon prvih i skoro neorganiziranih tjedana zbivanja o kojima će se još dugo prepričavati u tom prostoru već se pokazalo da ja još bolje da ga nosim sam ili skoro tako i otvaram puteve onima koji će taj prostor pomagati ili nadzirati jer, ukupno, otvarati puteve gdje ih nema ili su bili a sad su zatvoreni i jest neki sukus mog tvornički postavljenog dara, znanja i vještine..možda i odgoja, smisla za inicijativu i hladnokrvnosti. Osim par mjeseci obuke u vojsci bivše države i nisam imao nikad nadređenog ili šefa a i tada sam vrlo upitno poštivao okomitu hijerarhiju, sasvim mi je to nepoznat osjećaj. Sve to formira dodatno čovjeka, razvija i utvrđuje i samostalnost gradi jednu vrst samopouzdanja a timski rad drugu, obje su podjednako djelotvorne ali u srži bitno drugačije. I volim taj svoj svijet u kojem mi je nedostajala samo jedna vrst zaleđa a koju sad osjećam da sam baš stekao i teško da ju mogu zamisliti izgubiti. Evo je i prošlo šest, ustajte polako, i rojevi pčela i bumbari i stršljeni ovih livada.
A svima dobro jutro na početku tjedna koji je pred nama i koji će mnogima završiti Uskrsom a onima kojima neće ili je on već bio u ovoj godini, koji ga ne obilježavaju ili ne poznaju jednako tako sunce izlazi i zalazi i njima dobro jutro jednako. Otvarajte oči, ispeglajte košulje, misli i planove za danas, membra sumus corporis magni, sve je to fikcija i svi smo na istoj livadi. Nekom još nepoznatoj, nama ostalima različito poznatoj, svakom ipak i početak i kraj. Idemo! Publika je već u klupama, garderobijeri već drijemaju, zavjesa se diže.
Dodaj komentar