Uncategorized

DOBRO JUTRO 15.11.2019.

Znate što sam prvo pomislio kad sam ušetao u ovaj prizor i fotografirao ga? Da smo svi u njemu i da on ne prikazuje moju nego emociju svih nas, možda i onih za koje mislimo da su otišli ili se nisu još niti rodili. Kao i glazba, ovakvi najintimniji izlasci i zalasci sunca razumljivi su i pripadajući svakome, besplatni i topli, u njima se izgube i nestanu granični prijelazi i karaule između čovjeka i čovjeka, između eona, mogu se vidjeti i osjetiti bez noge ili temeljne pismenosti, zlikovcu ili svecu, ali čovjeku taj čas oslijepljenom skučenom od straha ili tvrdog srca se ne mogu i ne daju vidjeti . Neće nas oni promijeniti, oni slete na pramac našeg sada i odmore čas pa odlete dalje. Da, evo petka, ali kraj jezera na čas bude i da nije petak niti bilo koji dan ni godina našeg kruženja zemljom.

Dobro vam jutro vi kapi vode istih oluja koje sam živio i koje me tek čekaju. Gledajte kako nas nosi i okreće, ne gledajte dugo u to svjetlo jer čekaju u garderobi starog teatra naši kostimi koje ćemo nositi i oni nas, hrvanja i trvenja, uređenja međa i presude, mrmljanja bankomata i printera, svi zvuci koji nas vuku zemlji u kojoj ćemo jednom svoje kostime i ostaviti i poletjeti dalje kad vrijeme istekne naših dana.

Dobro vam jutro, stegnite remenje i napunite čuture, poljubite svoje voljene i izađite u dan. U svakom svom koraku nosite ovaj i bezbroj takvih prizora, budite časni i nesalomljivi jer se samo srcima koja krila znaju raširiti i u pobjedi i u nevolji prikazuju najljepše slikarije što ih je duh slikao vodom i vatrom prije svih vremena i zavjario u kaos da vas mimoiđu i dotaknu u prolazu.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara