A nekad bude dan koji…kao da je u violinski koncert na netko ubacio šaku pijeska pa ložači odabiru masnije grumenje ugljena i skinu naglo košulje da razvrte strojeve, ubrzaju, i samelju pijesak u prah što će tek zabijeliti lišće uz put do prve kiše. Pred te dane spavam dublje, s jutrom vadim iz okova kola jelove daske i sa prijevoja začuđene kadete. I postavljam hrast, mjed i ligurske iskusne pretorijance. I krenem u dan.
Jedino u sobi osobnih toplina kapi kiše na prozoru ne potamne baš nikada.
Dodaj komentar