Tamo kroz sjenoviti park Tuškanac prema stepenicama za Cmrok sam uzaludno i gorljivo tražio štapom tragove starih i neotkrivenih civilizacija, drugovao sa kćeri bivšeg predsjednika Izvršnog vijeća Sabora iz sedamdesetih, tražio pod busenjem odbačene glinene mandale pogubljenih nekromantika i čitao Miljkovića, Uspenskog, Rilkea. Da, jesam i obilazio Deutz kamion ostavljen nakon snimanja serije Nepokoreni grad i sa prvim bijelim na rešetki maske hladnjaka kao dark mode mojih bolnih usamljenosti, neostvarenih ljubavi i frustracija. Smatrao sam ga relikvijom nepriznate i zabranjene okamine svijeta, svoje vječne pobune protiv sustava kojim vladaju uvijek drugi. Da jesam vjerovao u anarhopunkerski neki romantizirani i lijevi koncept slobode, zanosno i angažirano, više ipak tečno nego disonantno i pod utjecajem estetike hrvatske moderne. Pa slušajte samo koliko to sve nesuvislo zvuči, koliko nenarodno i nerazumljivo za internetsku njivu, morao bih dan i noć lagati da budem podoban i pogodan ičemu i znao bih ja to. Laž bi bila i da ne želim. ali ne želim dovoljno jako da se svidim. Nego onako. I nisam se svidio. Čemu bi se svidio.
Kad se okrenem….poslije već toliko godina, sve se svodi na jedan osmijeh kakvi su imali Karlovi i Zitini domobrani na onim fotografijama nazubljenih rubova iz Galicije i koji su osmjesi ostali po tavanima u nekom koferu boje mrkog braon sa mesinganim kopčama na preklop, na tavanu na koji se ne ide jer se na njemu netko davno objesio. Onako ukočeni osmijesi kao na fotokeramici i koji svjedoče odsutnu neizvjesnost i nemir. I koji čeznutljivo čekaju vječnost, dovikujući kroz godine uporno i vjerujući u tu vječnost kao glas mujezina.
Pa ako hoćete, čitajte opet, iako ova galerija ne služi ničemu i meda ne nosi. Dobro vam jutro, ispred ove virtualne staretinarnice. Uz stihove Toma Waitsa, ja sam na priredbi u Titovoj gardi imao nastup sasvim različit nego se očekivalo, i pjevao svijetu koji me jedva podnosi, i ja njega jednako:
Taxi, we’d rather walk.
Huddle a doorway with the Rain Dogs
For I am a Rain Dog, tooOh, how we danced and we swallowed the night
For it was all ripe for dreaming
Oh, how we danced away
All of the lights
We’ve always been out of our minds.
Dodaj komentar