Uncategorized

Dobro jutro 14.6.2019.

Moj stari imao je jednu maštariju koju je ponovio stotinu puta za moga djetinjstva, kako će se jednog ljetnog jutra probuditi na moru i pojesti dva jaja na maslinovom ulju i popiti čašu crnog vina, vratiti se u krevet i opet zaspati pa probuditi kasno. Mislim da ju nikad nije ostvario.

On je bio obožavan gost na večeri s iranskim šahom, s etiopskim carem i u
 Palais de l’Élysée, sve jer je znao projektirati visoke brane hidroelektrana, u međuvremenu se budio prije četiri, odlazio u 7 i vraćao se na ručak na kojem se prvih petnaest minuta čuo samo servis i komentari juhe čije sastojke smo kupovali na tržnici Dolac, ova je maštarija bila njegovoj prirodi neizvediva koliko god je socijalno i operativno bila neizvediva, na tim ručkovima u 15.30 (uvijek u toliko, u minutu) bio bi nekad bijel kao kreč. Ali on bi ju ponavljao povremeno kao vrhonaravnu i neostvarivu, na more bi odjurio na po dva dana i vraćao se među izračune i nacrte koje je živio svojom mitteleuropskom posvećenosti koja je bila sasvim asketska, imao je uvijek tridesetak besprijekornih odijela u ormaru, možda par mornarskih majica i sve svoje dane i sate rezervirane za drugo osim za jednog ljetnog jutra probuditi se na moru i pojesti dva jaja na maslinovom ulju i popiti čašu crnog vina, vratiti se u krevet i opet zaspati pa probuditi kasno. Došao bi u Brela, probudio se rano, hodao i razgovarali bi o vanzemaljskim civilizacijama, o rimskoj povijesti, Hegelu, hipnozi, o svemu, ali nikad nije izveo ovo što je ponavljao. To što je ponavljao kao maštariju je – bit ću jedan dan ležeran potpuno, o ničem neću razmišljati i baš će me biti briga. Bio je u braku u kojem se nikad nije čuo niti jedan povišen ton, nitko nije opsovao, ali ipak on sebe nije znao niti kasnije u mirovini natjerati na ultimativnu ležernost koju mu vlastita priroda nije dopuštala.

Nekad, mi popijemo poslije ručka politar crnog otvorenog vina i pojedemo pogaču od tijesta za pizzu u skromnom restorančiću Il mondo.

Uvijek mi se učini to vrijeme ukraden vremenski dragulj, u njemu nismo ništa drugo i sve drugo stane. To je paytonovsko vrijeme u kojem da me nazove maršal Žukov i kaže da je pala Moskva a da sam ja tome kriv ja bi se samo promeškoljio na stolici i ne bi me to potreslo. Izuzetno mi je stalo do tih trenutaka, najteža tema koju otvaram je što je tko napisao na facebooku o žabama koje skaču oko lokve, to tijesto bude vruće i slano a vino hladnije nego treba biti, makedonsko i u nabavi niti tri eura po litri. Ali je taj vremenski isječak liturgija mira koja je uvod u naše vrijeme.

Dobro vam jutro, jutarnji suputnici sa perona na kojem se odvajamo svaki u svoj radni dan. Nemojte izgorjeti u njemu toliko da ne zastanete poslije upravo u ono što volite biti.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara