Zalutala je djevojčica iza vrata hodnika jedne galerije pokretnih slika u koju se odlazilo tiho, bježalo iz nje i u njoj davno vidjelo zvijezde, treperave i silne. Prate je putem bljeskovi tih slika što se ukazuju, one nove nemaju istu moć. Na ulazu u hodnik ona zastane, učini joj se da je netko slike zamijenio bljeđim, da ih je netko ili nešto u međuvremenu premještalo po zidovima što sežu u sasvim nepoznat prostor. A toliko poznat. I učini jedan korak, zbuni se i stane.
Dublje u hodniku stoji taman galerist i slikar u čijim se rukama krije čarolija koje nema bez oboje. On shvati da je samo ljubazan, da je sam prigušio svjetlost boja što su ga izgarale dugo. I da je ne želi dublje u magičan hodnik u kome je ostalo previše zime i previše njega.
Ali se u njemu iznenada nešto osmjehne radosno, i kaže joj vedro- ne ulazi više, ali pokazat ću ti vrt sasvim drukčiji, vedar, gdje se igraju paunovi u ranu jesen. I razveseli se, i bijaše opet mlad.
Dodaj komentar