Moja baka bila je u staroj splitskoj bolnici sasvim nemoćna kad je tamo boravila u svojoj najvišoj dobi, ranih osamdesetih, sasvim dementna i u kašlju i dekubitusu , mislila je da je u opet Argentini i obraćala se časnim sestrama španjolski pa bi okrenula talijanski jer bi osvanula u tom svom periodu pa bi …biti nemoćan je slično biti baš moćan- čovjek je posve gol. Jer ipak, kad smo na skali osjećaja moći negdje između mi se zaogrnemo samokontrolom a sasvim bez zdravlja, para ili dokumenata kao i kad smo iznad situacije mi se jednostavno otkrijemo. Vojska koja je poražena pa se kroz selo povlači ili vojska koja je pobijedila pa u njega prodire su najopasnije a stajaće se nekako već kontroliraju i smire. Pa i ja, znao sam biti u životu prava obezglavljena pantagana a i sasvim nemarno sjediti u sedlu života u poziciji u kojoj košulju konvencije nisam osjećao kao potrebnu, ali neću o sebi tu nikad osim da poslužim kao lutka na tečaju prve pomoći i sasvim zum beispiel.
Ono nevjerojatno je bilo u tih par posjeta toj baki njena gestikulacija i držanje glave, španjolski ja i ne razumijem a i nije me prepoznavala, nikoga nije ona tada prepoznavala ali u toj nemoći njene su kretnje i facijalni bljeskovi zrcalili najdublju njenu individualnu prirodu od koje se zapravo i opraštala, vidjela se i dubrovačka gimnazija koju je završila i koju su isto držale sestre i stvorile otpor prema crkvi jer njoj su koljena bila ravnija nego su trebala od dugih klečanja, vidjela se teška kriza u Argentini kad je prodavala ručne radove i svoje slike za po dva jajeta, vidjele su se i ljubomora i strast i sneni odsutni sentiment koji ju je pratio i ljubav prema foxtrotu i more i podrijetlo se vidjelo koje je bilo svjesno sebe stoljećima i prožeto paucinastim junačkim legendama i gordo zvučnim naslovima, venecijanskim namještajima i osvetničkim a teškim postupcima što sežu do razine mita iz obiteljske povijesti.
Mi…uvijek jesmo. I kad šepamo i kad poskakujemo, mi se svako jutro budimo kao mi a kalendar i što kaže hidrometeorološki zavod ili burza su manje određujući u pitanju tko smo. Zato i jutros kod isplovljavanja znajte da ste prvo vi, sa svom svojom prtljagom i mornarskim kovčezima, šminkom, strojnicama ili večernjom torbicom. I da sve to nemate pri ruci opet je čitav taj oblak DNK i iskustva, navika i tragova uz vas. Zato se probudite hrabro i svjesni sebe i iz te knjižnice uzmite što će vam pomoći i priznajte si da nemate odstupa od svoje ukupne prirode a koju ćete i danas potvrditi i nadograditi i dopisati.
Dobro vam jutro vi otvorene knjige u kojima je ostalo još praznih stranica, hodajući ljetopisi i dnevnici. Dobro vam jutro ratnici odabrani kockom, ne gledajte godišnje doba nego budite u svom sjaju najbolje što znate biti tako da te slike iz albuma možete jednom gledati a da vam kraj crte usana kaže – bio sam baš dobar iako možda smiješan ali drag mi je taj dan.
Dobro vam jutro, neustrašivi a topli budite i hodajte u dan, živite ga dobro i vedro i ponosno. I čitajte Odjek naravno, nije nešto ali i tako TV u to vrijeme prikazuje samo reklame.
Dodaj komentar