Iz ranih, čarobnih jutarnjih magli rane jeseni, iza stabala, kao da vikne jutro koliko je svijet lijep, život dobar a mi u samom srcu te blistave snage pa makar u čas ili zauvijek. Taj prvi val svjetla i razoruža i ohrabri, rukuju se kroz nas zemlja i nebo kao dobri prijatelji što su popili pšenično pivo.
Ili su se možda sreli negdje na nekom peronu kroz koji tutnje noćni vlakovi u dalekom gradu, rano, i razgovarali su i hrabrili se, pokazivali fotografije, gestikulirali i nestrpljivo govorili u isti glas… iz magle odjednom izroni sunce, oni pogledaju svaki na svoj sat. Gotovo ih vidim kako se u žurbi opraštaju i jedan se okrene, izvadi iz sakoa telefon i pokaže na njega prstom i glasno a kao da šapće, kaže – evo, sad ću je zvati. A drugi podigne palac, zavrti glavom i raširi ruke. I oni ostave iza sebe razigran i sunčan, radostan mir, odu svaki u svoj život i dan.
Dodaj komentar