Budu grede što nas vežu nekad tvrde i tamne, budu sunca što nas nose nekad šutljiva i hladna, i vode budu visoko što nas plave i raznose. I ljudi budu, i vremena budu što nas stisnu i udaraju ne pitajući što će ostati.
S jutrom nas probude ubodi zlatnih igala, tri zrake sunca koje se probiju kroz gustu vunu što je isprela oko nas teška noć. Za njih se uhvatimo rukom i dižemo tijelo što trne od otrova mirisa zlog badema iz šume čarane vatrom.
Kao neki davni ruski emigrant u Belgiji mi skliznemo u sedlo dana, meki a još teški. I poletimo, kako znamo, u susret svemu što život nosi. Promiče korijenje platana, dovikuju sa svih strana da padnemo, a mi se odsutno smiješimo zaljubljeni i blagi. Pa što bude.
Dodaj komentar