Svako novo jutro čekamo i ono nas, neizbježni smo svojim okolnostima i one nama, u času vekeri zakucaju glasnije i kažu- budni ste, od sad se računa što radite. Sve se budi u nama, čitav jedan svijet koji jesmo. U dnu je konstrukcije piramide mog samouvjerenja umetnut davno nemiran kvadar od sive dlake i nekoliko čvorova crvenoga mesa, dva zuba tek malo oštrija od psećih, nešto prohodnih neuronskih kanala hlađenih oštrim vjetrom i laštenih krpicom na špagi i noćnim kasom. I nije to neka sila, pa i ukupno nije to neka građevina ali se drži nekako na hrpi i mislim da je većina kamenja klesana prije nego sam se rodio u knjižnicama i dnevnim boravcima, u jutarnjim jurnjavama hodnicima učilišta i kasarni, u šipražjima izgubljenih i dobijenih čarki nemirnih granica oronulih carstava, u bolnicama i carinarnicama, u pleteru kojim se odvajaju i pamte stranice osobnih ljetopisa i uvezanih pisama, dnevnika i primki vešeraja što mirišu na štirk i pare lonaca za iskuhavanje.
Zakuca jače, poteče jače kao Bachov koncert kakvog manjeg i običnog orkestra u nekom slovenskom gradiću na prijelazu stoljeća, kapelmajstor načini sa štapićem udar u zraku i sve uziba i krene, zalisci gudača se zakrenu i nagnu i oni zaoru svoje instrumente i zaplešu lanci njihovih džepnih satova s posvetama, ispuni se dvorana zvukom i u publici se čeka kraj, biljar, rizling i put dalje na istok ili jug.
Dobro vam jutro uz moju slikovnu lamentaciju ove srijede. Izravnajte rukom revere i podignite bradu u bjelogoricama ove istvanszabovske scene. Dišite duboko, dohvatite svoje manliherice i krenite na prijevoje svojih puteva korakom starog lugara. Još je jaka vatra u kostima, još je duhana u vrećici od potamnjelog sukna, još se hoda oštro i lako do podne i otpije rum pa nastavi. Još se roje za vama nevidljivi oblaci genoma. Još se drži granica kraj velikih rijeka.
Dodaj komentar