Uncategorized

Dobro jutro 12.3.2019.

U meraklijske dane radim u 5 tursku kavu ležernim pokretima starog Geppetta, u ambicozne radim u to doba nescafe classic pokretima podmorničara kojeg su probudile detonacije, svi mi i u svemu jesmo određeni time koliko su nam konkretni dani nabijeni i čime, nastanjeni i čime, kakva je glazba uvodne špice i kuda dnevni plan puta vodi. Ali ne samo to, nama gotovo i ne bude jasno u prometu, u naše žurne dane, kuda se svi vuku i kako ih baš briga i pitamo se kako uopće žive tako usporeni a mi se žurimo…..a u ležerne nas čudi kako se ti histerični ljudi bezrazložno guraju i utrkuju u prometu, ne uživaju život nego samo nasrću i trube a glupo i bespotrebno. Ovo se zajedno može prikazati kroz svijest da nas od genetskog korijena i okolnosti poroda pa do najprivremenijeg sada ipak nešto određuje i koga boli zub a prije pola sata ga nije bolio njemu se preobličio čitav svijet. E pa dobro je da bar u svakom od nas danas, u tom kazalištu, jedan garderobijer bude izvan tog svega i mirno sjedi u zadnjem redu i da ga ne zanima predstava uopće nego čeka da glumci odrade, publika raziđe i da on ide autobusom kući i svrati u lokalni pub na pivo, da navija za Arsenal i da ga boli patka za ostatak svijeta baš svaki dan. A da je isto dio ukupnog nas. O kako je to bitno.

Ustajte, lutkari i podmorničari svog dvanaestog trećeg, moji prijatelji, u redove, stupce i dijagonale slova vaših osmosmjerki čim pogledate će vam ipak iskrsavati uvijek iz te kao kaotične skupine slova one riječi kojima vaše srce jutros ima zašto zatreperiti. Odjek….on je taj vaš garderobijer, uvodničar prije predstave koji uzima kapute i uzvraća brojeve, neke od vas i prepozna pa se nasmiješi ili se samo pravi, odzdravi ili klimne glavom uslužno i pažljivo vješa vaša ponča i balonere da možete gledati predstavu u kojoj privid režira površinu a vi ipak niste sasvim na pozornici. Ne budite sasvim na pozornici. Ali volite, to je najvažnije, ljude ukupno i vaše bliske posebno, i one najbliže neusporedivo. A sebe, naravno, sebe kako atletski trener voli svog sprintera koji se saginje i čeka pucanj utrke na četiri stotine metara.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara