Gledajte tu jutarnju fotografiju kako joj je hladno ispod košulje a kako je u kožu utrljala svako zrno sunca i boje, to je vrlo intiman prizor između tjeskobe i smjelosti u čijem se susretu zna da će smjelost nadvladati ali se to u času koji prikazuje još nije dogodilo i u svojoj je srži sasvim mladićka, grenadirska, podsjeća me na moj prvi susret s turbulencijama kasne 1987., skoro čujem motore kampanjola, dovikivanja vučitrnskih rezervista na albanskom, nepoznate jugoslavenske časnike sigurnosti, osjećaj da se nešto veliko, opasno, važno i nepovratno zbiva ispod kabanice svog vremena, kolone seljaka koje kreću na Beograd demonstrirati i ja u tom disonantnom trenutku koji ne navijam za nikoga a sve su strane još pod istim oznakama ili bez oznaka. Trebao sam čuvati po svaku cijenu u šumi, noću, čitav brijeg sanduka oružja u vrijeme kad je ono već kontrolirano curilo i nestajalo momcima u skupim košuljama zavezanim u čvor koji su imali svoju strukturu “unutra”, i niskim i mrkim ljudima pozvanim na vježbu čiji jezik ne razumijem a vidjelo se da se želi da i oni svoje strojnice ne vrate, sve su podvodne struje već bile sasvim tečne, snažne i prohodne. sjećam se sebe i svoje odrastajuće, sasvim osobne katarze koja se želi vratiti ljubiti kraj stenjevačke željezničke pruge i jesti tople trešnje prekrivene prašinom, koja piše svoj “drhtim jer svićeš, jelenski daleka”, koji udaram u jutenu vreću punu pijeska svako jutro bjesomučno i kliberim se po birtijama Valjeva koje već drže i budući višegradski gospodari rata koji nepovratno dolazi. I sjećam se sebe istodobno zgroženog i zahvalnog kako se u tim okolnostima tako dobro snalazim i budim nasljedstva svojih refleksnih, strukturalnih tangenti koje su spavale od doba kad su Hapsburzima čuvale Savu i Unu, od vremena kad su uzimale danak turskim trgovcima koji bi iz Dalmacije htjeli za Hercegovinu, tangente koje su neki naraštaj i prespavale ali su ih pukotine Berlinskog zida i one u prvim trvenjima uvertire koju TV nije prenosio razbudile. I ja tada jesam imao u torbi zbirku pjesama, što svojih a što Heineovih, a sjedio ležerno gotovo na boku, otpio bi iz boce meku šljivovicu u tom prvom košmaru i bio duboko ničiji, sasvim budan i spreman i osjećao muški osjećaj da, ipak, donekle, i ja vladam terenom. Ta je impresija sjećanja i dokument i poezija, sasvim osobna memorija jednog devetnaestogodišnjaka koji pamti i zapisuje, koji je upisao filozofski fakultet, kojeg sve to ne zanima ali se tu našao.
Ova je fotografija iz Zagreba, jučer je nastala u parku, pa sam izvukao iz nje žilav komad mog biografskog prstohvata davnih impresija.
A vama, moji dragi…zrnca prašine ovog vremena, možda i onog i budućeg, jedan srdačan udarac u leđa dlanom, blag i prijateljski. Idemo u dan! Idemo bit netko, kad već moramo…mi sasvim ljudski, sasvim obični i zdravi komadi vidljivog svijeta. I čitajte Odjek!
Dodaj komentar