Uncategorized

Dobro jutro 12.12.2019.

Pa i nisam proputovao svijeta, od Anadolije preko Balatona do Rosenheima i niz Apenine do Tranija, to je svijet prostora avantura Eugena Savojskog a ne Simbada ili kakvog dobrog studenta sa naprtnjačom. Pa i to što jesam prejahao bilo je od kad su mi brkovi počeli rasti uvijek s nekim ciljem ili zadaćom i da nekog smirim ili uznemirim, nešto ishodim ili organiziram, rano i strastveno smo se život i ja zavoljeli fizički a ne platonski. I ostavljali smo si uspomene i ožiljke i godove si ucrtavali možda sasvim obične i zimske ali stvarne. I sve su moje fotografije i sjećanja i namjere stvarni, pa dobio ja batina od života ili bilo koji put izjednačeno ali od malena ako se netko hrvao u lokvi i pa možda i sramotio a netko dobacivao rijetko je da sam ja bio taj drugi. Ničeg tu nema u toj biografiji previše egzotičnog, nema ni Jesenjina, ima malo Istvana Szaba a Fassbindera tek začinski, ali da, bilo je i jest stvarno. I u okviru tog stvarnog je ovaj čamac što me prati.

Prohodao sam kao dijete uz Savu, i sad sam opet i uvijek sam negdje uz Savu i te magle i struje njenog sliva i susjednih i njenih travnatih i močvarnih obala i povijesti i budućnosti. Skela, šuma, granica, kockarnica, carinarnica i stratišta, razumljivih iznutra iz te kutije fotografija, još od onih nazubljenih rubova pa do ovih koje štampa Huawei telefon koji opet i uvijek zvoni s razlogom koji je pod nosom, koji je tu, u kojem je sve realno i s razlogom. I ne volim zato Hollywood, ne volim niti maštu baš previše. Niti svidjeti se, baš previše. Volim konkretan i stvaran, svoj svijet i tuđe takve.

Dobro vam jutro, mili. Čeka nas dan svima isti, čekamo i mi njega. Što mi treba više?

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara