U mojim najdubljim grudima leži, na dnu, vruć i neravan, četiri kvintala težak grumen hematita iskopan u vremenu prvih nijemih straža na Dunavu, prije nego se znalo izgovoriti i napisati riječ. Oko njega su maglene šume što šapću, mrmore i trepere znanjem i vještinom u kojima će se svaka četa što u njih zađe izgubiti netragom ili izaći i spavati danima. Tu šumu svijet voli i poštuje ali u nju ne zna ući nego do stotinu lakata.
Tu stanuje i prilazi, tek jedan vjetar cvjetan i topao, dugo, koji ga dodiruje i hladi , što prođe kroz dvije kapi, dva plava šumska ogledala kojim vjeruje.
Dodaj komentar