Uncategorized

Dobro jutro 11.9.

Oči ljetopisca mojih dana nisu umorne niti blage, one su samo iskusne poput pukovnika koji gleda redove svojih ljudi kako se spuštaju u tihu dolinu sunca i pijeska bezbrojni put, netko je stavio ploču na kojoj piše  Chopin,  Nocturne op. 9. no.2. i on sluša korake, tihi bubanj, pucketavi zvuk glazbe, vidi u daljini obrise velikih agava, sjene ljudi, sve mu se spojilo u jedan odsutan doživljaj u kojem mu se čini da ga nečija ruka stalno prati, štiti ali mu izmiče taj vrtložni, pješčani svijet. I na čas odluta, nešto se u njemu pomakne, i on i dalje  stoji na uzvisini ali mu pobjegne neki pogled kojemu tu nema mjesta. Koji je netko izrezao škarama crvenih prstenova, od nekud davno, tu zalijepio, i nasmijao se glasno. I dalje počeo umetati stare fotografije i slike.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara