Uncategorized

DOBRO JUTRO 11.7.2021.

Imam, u virtualnom obliku, par fotografija bake i njenih sestara, kakva je ova, što ih selim s jedne na drugu silicijsku karticu, pola stoljeća jednog isprekidanog trčanja  u krug, za koje se vješto uvjeravam da je ono uzlazna spirala, iako nije jasno po kojim je kriterijma ta putanja uzlazna. Imam toplu i hrabru Marijanu, i točno je da dišemo u korak kao dvije lisice, pa dalje sestru i neustrašivog Bilba koji voli moje špagete s kozicama, i imam oko sebe svijet koji ukida roditeljske naknade, tvrdeći da su majke tako  predugo kod kuće i da trebaju ići raditi što prije da ne prestanu biti konkurentne, da je dijete s četiri godine kadro osjećati da treba promijeniti spol, i da je interes sviju da to što jednostavnije treba učiniti.

I imam to što pišem pa time iz tog svijeta na čas iskoračim, i što jedemo pod nekom restoranskom brajdom brancine, pa sve podsjeća na moje djetinje ručkove u četvero, Novu ves kod Zvijezde, i duge priče o tome kako vlak za Ljubljanu stoji u Zidanom mostu duže, i kako se 30-ih išlo prastricu ex ministru, na Bohinj, koji je tamo polako umirao od plućne bolesti. I u sebi algoritam koji utječe na plutajuću partituru te moje epigonske role. Ljudi, ne dajte se, zveckajte komadima starog, obiteljskog porculana. Pišite si pisma, i čuvajte ih. Ne skidate sa zida postere svojih prvih matineja. Spavajte zagrljeni, koliko i dok još možete. 


Dobro vam jutro, vrane što pamte, što im ruše gnijezda magi virtualnih crkava… kaosa što se proglasio slobodom. I pamtite breze, što su nekad tanke bile, a sad su debla kvrgava koja gledaju ispod oka jer nedostaje mjesta da se parkira, ili gradi. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara