A čudno, ponekad nastane takva tišina, tišina kao da je čitavo selo odjednom i u istom času očistilo dimnjake od čađe i da su svi u istom času zastali i gledaju u nebo. Ne spavaju, jer kad spavaju sanjaju jedni druge i još silu toga, zastali su i ne misle ništa. Meni se to dogodi ako se počnem nervirati previše, samo me prebriše kao spužvom ploču učiteljica iz viktorijanskog razdoblja i kaže “danas nema nastave”. I ja iz zadnje klupe krenem sam sjesti uz potok i ne misliti ništa.
S godinama, ako si se dovoljno razbudio da osjećaš šumu tako da potjeru osjetiš dok su još seljaci u birtiji i hrabre se i okupljaju, da osjetiš tragove koje je davno prekrilo lišće zapada i u njima sve što je te korake vuklo i guralo, kad shvatiš zapravo uvijek iznova koliko malo toga jesi od onog što jesi a drugo je darovano pa se u tebi samo raspakiralo i iznenadilo. Onda ti se događaju takve tišine koliko god inače bučan i jurišan bio ili bilo kakav. Isprazni te, preplavi, otuče kamence i prestane.
I opet te vrati na rub tržnice Dolac na fotografiji gore, još malo uspavanog od te tišine što te zapljusnula ali bistrog i lakog, i budiš se sa svojim, sa svim gradovima svijeta.
Dobro vam jutro želim. I da prhne u vama tisuću vrabaca.
Dodaj komentar