Sinoćnja večera u led rasvjetom obasjanoj utvrdi koja je imala stoljećima namjenu dijeliti hapsburški monarhijski prostor i onaj osmanlijski koja se umirovila u odličan restoran Kastel. Njeni kapetani i plaćenici primali su od krune naknadu i s drugom stranom se plašili, trgovali, natezali, nekad tukli, mjerili međusobno i ubirali poreze na svojoj strani, novačili u doba rata, živjeli svoje živote koliko su s druge živjeli ljudi svoje u paralelogralima moći svog trenutka do pada bolesnika na Bosporu i širenja Austrije na istok. I danas utvrda živi svoj trenutak, nekad opisivana romantizirano, sad par dana već s novom speisekartom, tartufi, mousse od kestena, grad živi, mladi izlaze, odvijaju se ljubavne priče, socijalne drame, usponi i padovi, lažne vijesti, chemitralsi, porezni nadzori, krštenja mošta, klubovi s cajkama, ljudi razočarani, sretni, zbunjeni, obični i manje obični ali grad živi i pulsira na četiri rijeke svoj život kako je i uvijek živio neki. I mi tako, sjedimo tu često, živimo svoje trenutke, pačja prsa s kruškom, probamo iz tanjura jedan drugom, smješkamo se, hvalimo, mjerimo, spominjemo druge, objavljujem fotografije na facebooku, gestikuliramo, subota je, nedjelja nosi svoje rasporede i teme, ja ću se ustati rano i izvesti psa, pisati Dobro jutro, prisjećamo i teku dani jednog drugog vremena. I klizi automobil natrag u Zagreb, “vidiš, draga, nigdje imigranata”, topli smo, otkucavaju sati i ja znam da ću se i ove večeri spominjati jednom, sa sjetom, dokazujući nekom nešto, četiri rijeke istodobno teku oko nas i mi krećemo prema autocesti.
Zar ne vidite kako život teče, ne obazire se i ne čeka, otvara prilike i zatvara. A sad je već sedam prošlo ove nedjelje i miriši na jaki nes, dugi Camel, ljudi iznose iz dućana pod prozorom kruh, sir, kreću na jutarnje trčanje, sajam automobila, i sutra će ponedjeljak.
Dodaj komentar