Uncategorized

DOBRO JUTRO 10.11.2019.


Postoji li “ naše vrijeme”? O toplini, vedrini i hrabrosti je ovaj tekst. 

Ovo sam fotografirao jučer naglo i idemo se ovim prizorom i njegovim smislom igrati. Dvoje ova fotografija sugerira- da postoji znak da je došlo naše vrijeme (zeleno svjetlo) i da nad nama postoji energetska mreža koja nas pokreće u kablovima nad tračnicama. Ali malo dijete u kolicima koje se u tramvaju vozi  nema tu svijest i može misliti da tramvaj odlučuje sam i da se pokreće sam.  Ne budimo djeca, Schopenhauer je davno napisao- da kamen bačen u zrak misli on bi rekao da leti, ne da je bačen. Stara je to dvojba a zapravo laka za objasniti. 

Čovjeku niske i nemušte svijesti se “ sve događa”, njemu nije jasno zašto se nešto poklopi ovako ili onako, u svojoj bespomoćnosti se osjeća prepušten. Razvijenija svijest zapaža bolje vanjske okolnosti, pravilnosti, on vidi sebe u srazu s tim okolnostima koje svojom voljom savladava čvrsto, domišljato i uporno. Još razvijenija svijest shvaća i unutarnje okolnosti osim vanjskih i njihovu povezanost, ukupnu svrhovitost i kako nema  mjesta za ego u potpuno nerazvijenoj svijesti a razvojem te svijesti on nastaje i raste kroz “ ja mogu i odlučujem”, tako još većim uvidom u to “ kako stvari stoje” opet kopni predodžba sebe kroz ego i on opet tim razvojem kopni. Postoji li pravo naše vrijeme za akciju, postoje li dakle okolnosti? Da. Svi su odgovori točni. Pa svi znamo da nam ide ili ne ide od ruke. Tko i sto tom rukom upravlja ako ne znamo objasniti onda je to sreća  po pravilima kocke ili sklonosti neba i zvijezda…ako mislimo da smo mi kovači sreće onda tako a ako vidimo da taj kovač ima svoje unutarnje i vanjske semafore onda opet postoji naše vrijeme. Tako da naša svijest određuje ovaj odgovor ali i svaki i svako objašnjenje na svoj način funkcionira. Jasno da postoji sloboda izbora, volja, sve to temeljeno na “ja”. Samo je pitanje što tim “ ja” zovemo i koliko ga vidimo odvojenim od drugoga. Jer ovaj ja koji ovo piše osjeća da piše jer je to prirodno – takvu imam genetiku, takvu imam i naviku, sklon sam pisati i još je jutro i imam šalicu kave i tu potrebu a tekst je logičan otisak moje svijesti…nemam osjećaj da to piše neka moja volja nego da je Vanja s tom svijesti sasvim logično da piše i da piše upravo ovo. Čak moj poslovni i osobni trenutak i Baggins koji me gleda, sve je uglazbljeno tako da upravo ja pisem upravo sad upravo ovo sto ovaj čas citate. I da slomim nogu u kupaoni sve bi ovo vrijedilo i ja svoje Ja ne vidim odvojeno od ostatka svemira. Ali samo jer tako vidim! Da ne vidim tako vrijedilo bi i – ja pisem usprkos i svi su konci kod mene i bas me briga. Tako da…da, postojj naše vrijeme za nešto. Sklono ili ne, poučno za nas razvoj. Planiram i umrijeti tako jednom u budućnosti , samo ukoračiti jednom u maglu i pozdraviti fizičko tijelo i nadindividualno svijetliti dalje. 

Niste krivi sto niste još uspjeli ostvariti svoje snove, ali možete. Budite hrabri i vjerujte u sebe, to sebe kad kažem je ako svoj put vidite kao hod svrdla u drvo sasvim u redu ili kao put jedrilice koja ovisi o vjetru, vi vrijedite i možete. 

I prepoznajmo priliku, prepoznajmo  da nam je nešto dodalo loptu u šesnaestercu i krenimo na gol. 

Ako želimo uspjeh i on ne radi zlo a prehranit će nas i nama bliske, ako volimo svoj posao i volimo i svijet i tu svrhovitost koja je u nama i iznad nas…pa nećemo pogriješiti. Vedrina, toplina i hrabrost su odgovor na sva pitanja a ovo sve gore možete i zanemariti. 

Dobro vam jutro topli i vedri, hrabri ljudi.