Uncategorized

Dobro jutro 10.10.

Vidim nekad u snu maglu što stegne dolinu punu zlatnih naranača i šumarke vidim pune mongolskih četa. I saveznika lukav osmijeh i kako se sjene kopalja u netremici zatresu. Iz škrinje svojih snova tad izvodim vjernih pedeset lisičjih repova da razigrani sjaje i očiste put, u kovitlacu hladne kao štajersko jezero.

Tada me razbudi jutro, i ja znam da nisam magla što steže niti red kopalja da nije moj put. Nego da bliještim bistar i razigran kao plamen lisičjih repova iz škrinje mojih snova, vjeran a razigran, kako mi je dano biti. I dolinu punu zlatnih naranača.

I krene dan, razdani se, uskoro ću nazvati Gordanu.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara