Sanjao sam noćas ptice u daljini, u gustu duboku noć, dovikivale su se u krug zvukom nepodmazanih vrata bolnice u dimu što se iz trka otvaraju. I padao dublje u prošlost, kroz betonske mokre hodnike i prolaze, među korijenje što seže preduboko, pružao ruke i riječi da ga opipam, kotrljao se dalje među deblima mlohav i miran poput sivog putnika šume kojeg šarplaninci lako ne zaustavljaju, gledao slike bruegelovskog svjetla. I zaustavio se u lišću, u dnu svoje nasumične zemlje kraj potoka, izduran, tu tek sam petom osjetio tvrdu kvadratnu stopu. A više i ne trebam pa da sve što za mnom ulazi i ne izađe iz maternice mog psihološkog hranidbenog lanca. Uskoro se sve smirilo, čuo sam Zvonka Bogdana kako pjeva mađarski i znao da sviće i da je vrijeme brijati se veselo i namignuti, da Pikti s kopljima nisu prešli zid, da je plamen jak i mir uspostavljen. I da sam samo čovjek zamiješan blatom i dahom. Da je četvrtak, radni dan.
A vama, naravno, jednako dobro i veselo dobro jutro i dalje kroz četvrtak se probijajte poput pluga, čitajte Odjek dok odmarate volove, pijte kiselo mlijeko i budite odlični.
Dodaj komentar