photo: facebook
Nabrajati sva postignuća i rekorde Rogera Federera jednostavno ne bi imalo smisla, a u tom slučaju kolumna ne bi bila prikladan oblik pisanja već roman. Ipak, spomenuti ću samo neke od njih, one najvažnije. Tako Federer drži rekord u broju osvojenih Grand Slam naslova (20), kao i broju igranih finala Grand Slamova (30), tri godine igrao je sva finala Grand Slam turnira, ima 24 osvojena ATP turnira za redom, postotak pobjeda na travnatoj površini veći od 87 %, sveukupno 307 tjedana u karijeri bio je broj 1 na ATP ljestvici, a 11 godina karijere proveo je kao 1. ili 2. tenisač svijeta.
Ono po čemu je Federer zaslužio da se o njemu ponovno piše na veliko je osvajanje Australian Opena početkom ove godine pobijedivši Marina Čilića koji je pružio dobru igru, ali ipak nedovoljnu za pobjedu protiv najboljeg ikad.
Tom pobjedom Federeru se pružila prilika da ponovno postane svjetski broj 1., posebno iz razloga što se 2. tenisač svijeta Rafael Nadal ozlijedio i morao je neko vrijeme pauzirati. To se i ostvarilo 16. veljače ove godine kada je pobjedom protiv Robina Haasea u četvrtfinalu turnira u Rotterdamu preskočio Nadala, a turnir je u konačnici i osvojio. Tako je Federer sa 36 godina na leđima ponovno postao i službeno najbolji igrač svijeta te time nadmašio velikog Andrea Agassija kojemu je to uspjelo sa 33. Time je došao do možda i najvećeg dostignuća u svojoj karijeri, posebno kada pogledamo zbivanja unazad zadnjih nekoliko godina.
izvor: facebook
Federer je svoj vrhunac karijere dosegao 2007. godine i od tada je krenuo lagani pad, uzimajući u obzir standarde koje je sam postavio. Nadal je krenuo igrati najbolji tenis u karijeri, a ubrzo je na scenu stupio Novak Đoković, kao i Andy Murray te Juan Martin del Potro, igrači koji su mogli pobijediti svakoga od velike trojke. Početkom 2016. godine ozlijedio je koljeno dok je pripremao kupku za svoje kćeri zbog čega je morao operirati potrgani meniskus i nekoliko mjeseci nije mogao nastupati. S obzirom da je tada imao već 34 godine mnogi su mislili da je to kraj njegove karijere, no ne i Federer. Krajem 2016. počeo je ponovno dizati formu pomno birajući turnire i pritom štedeći svoje tijelo te je osvojio 3 od 5 narednih Grand Slam turnira (2 Australian Opena i Wimbledon).
Malo tko je ostavio takav trag u bilo čemu kao što je Roger Federer u tenisu. U povijesti je bilo mnogo velikih tenisača poput Bjorn Borga, Jimmy Connorsa, Pete Samprasa, Ivana Lendla, Boris Beckera , John McEnroea, Rod Lavera, a tu je svakako i njegov glavni oponent i veliki rival Rafael Nadal. No tenis je rijedak sport u kojemu bi se gotovo svi koji nešto znaju o njemu složili da je najbolji u povijesti upravo Federer i to ne samo zbog broja osvojenih turnira i nepreglednog niza rekorda koje je oborio.
Rivalstvo između Federa i Nadala me u mnogočemu podsjeća na rivalstvo naše Janice i Šveđanke Anje Pärson. Ako gledamo njihove karijere vidjeti ćemo da su one tu negdje: Janica ima 3 osvojena svjetska skijaška kupa, Anja 2, Janica ima 4 zlatne olimpijskemedalje naspram 1 Anjine, a Anja ima ukupno veći broj pobjeda i postolja (42-95) od Janice (30-55). Međutim, kada smo ih gledali na stazi razlika je bila velika. Janica je skijala kao da lebdi iznad snijega, tehnički briljantno uz savršeni rad koljena i jednostavno užitak je bio gledati svaki njezinpokret iprolazak kroz vrata, a ne samo ciljnu ravninu i proslavu pobjede. Janica, je za razliku od Anje koja je imala jedan agresivniji i više fizički nastup, slično kao Nadal, izgledala kao da pobjeđuje sa velikom lakoćom i da se pritom zabavlja. Još kad tome nadodamo njezinu skromnost i osmijeh kada joj se približi kamera prilikom prolaska krozcilj jasno je zašto je Janica ostavila veći utisak. Neću zaboraviti jedan prilog koji sam gledao o djevojčici iz Švedske koja je bila vatrena navijačica Janice i čija je soba bila oblijepljena njezinim posterima. Nikad nije propuštala njezine nastupe kao što joj i nikad nije palo napamet navijati za svoju sunarodnjakinju. Janica, kao i Federer imaju taj spoj savršene tehnike, želje za pobjedom, talenta, fizičke spreme, karizme i rekao bih tajnovitosti vlastitog uspjeha koja ih čini privlačnim i zanimljivim svima koji ih imaju prilike gledati.
Imajući u vidu sve rečeno, u čemu je onda tajna Federerovog uspjeha, odnosno zašto je toliko dobar?
Odgovor na to pitanje sigurno nije jednostavan i ne čini ga jedna stavka. Federer iza sebe nema tešku životnu priču te je imao dobre uvjete za treniranje i razvoj svoje karijere što je očito iskoristio maksimalno. Tenis je tehnički vrlo zahtjevan sport, a njegova tehnika je besprijekorna. Od forehanda, servisa, igre s osnovne crte, slicea, a zaštitni znak mu je jednoručni backhand kojim može pogoditi doslovno bilo što s bilo kojeg dijela terena. Koliko je taktički dobar teško mi je reći jer kada je pravi (a to je većinu vremena) čini se da samo igra svoju igru kojoj se drugi moraju prilagođavati i taktizirati ako im ostavi prostora za to. Fizička sprema mu je uvijek na visini i sada, kada je u 36. godini, ne vidi se pad u njegovoj igri kada meč dođe do 5. seta. Zadnje 3-4 godine, očito svjestan da godine polako čine svoje, Federer je krenuo dozirati svoju igru i birati turnire kako bi u mečevima koje igra mogao dati maksimum. Nema dvojbe da je to bila dobra odluka, a svakako i logična jer mu omogućava da „traje“ toliko dugo. No je li to sve? Ima puno tenisača koji imaju odličnu tehniku, koji treniraju kao i on, a danas je svaki igrač koji je u top 100-200 gotovo pa jednako fizički spreman, a neki vjerojatno i bolje od Federera. Osobno smatram da je glavni razlog njegovog uspjeha psiha i stanje svijesti, odnosno dvabitna elementa: prvi je visoka razina koncentracije i fokusa koja mu omogućava da igra praktički u stanju transa. Na njega jako malo utječu događanja sa strane i zvukovi u publici, broj pogrešaka mu je minimalan te nikada ne gubi mirnoću i gotovo ga je nemoguće izbaciti iz takta na bilo koji način. Drugi je sposobnost da bude najjači kada je to najpotrebnije i ako bih morao istaknuti jednu osobinu pobjednika to bi bila ta. Federer je u stanju, i vidio sam to bezbroj puta, kada primjerice gubi 5:4 i njegov protivnik ima dva breaka na njegov servis odservirati 2 asa i potpuno se vratiti u meč. I to je zapravo najveća razlika između prva 2-3 na svijetu i ostalih 50. Naš Marin je odličan tenisač, trenutačno 3. igrač svijeta, koji konstantno napreduje, međutim vidi se da mu fali ta psihološka komponenta u vidu mirnoće i samopouzdanja kako bi prešao tu posljednju stepenicu i došao do vrha. To se posebno vidi po Marinovu skoru sa najboljim igračima, iako mu je postotak pobjeda generalno visok. Tako recimo sa Federerom ima omjer pobjeda i poraza 1:9, sa Nadalom 2:5, od kojih je jedna bila predaja, a sa Đokovićem 1:14. Da li je to nešto što se može naučiti ili se s tim rodiš nisam siguran.
Cijela Federerova karijera je zapravo jedan veliki pobjednički niz i sa svakom pobjedom je bio sve jači. Nakon neke točke pobijedio je praktički svakog tenisača s kojim se susreo i s tim samopuzdanjem i iskustvom sigurno ima pokriće da si još uvijek može reći: „zašto se umiroviti ako i dalje pobjeđujem i ako mogu biti najbolji.“ Federerovom nedavnom uspjehu svakako je išla u prilog i činjenica da je Đoković totalno izvan forme, a Nadal ima problema sa ozljedama, ali unatoč tome najbolji tenisač na svijetu ponovno jepostao igrajući i pobijeđujući najbolje i ništa mu nije poklonjeno.
Inače uvijek navijam za slabijeg, a posebno za naše sportaše, ali u igri Rogera Federera jednostavno uživam do te mjere da sam prilikom finalnog meča između Čilića i Federera na zadnjem Australian Openu konačno shvatio kako je ona švedska curica mogla navijati protiv Anje Pärson, a za sportašicu koja dolazi iz druge zemlje is kojom nema ništa zajedničko.
A zašto je stvarno Federer takvo čudo vjerojatno nikada nećemo saznati, a pitanje je da li i on sam to zna. A za čuda ionako nije bitno ni zašto su se dogodila, niti kako, već je jedino važno da su se dogodila.
Mario Kruljac
Dodaj komentar